MURTER – Manifestacija “Dani latinskog idra“, održava se svake godine u Murteru tijekom rujna, a ove godine održat će se 2. listopada.
Svoje korijene vuče iz 1998. godine. Najatraktivniji dio događanja je međunarodna jedriličarska regata „Latinsko idro” u kojoj prisustvuje približno stotinu brodova, piše Morski.hr.
U petak 30. rujna s početkom u 19.30h velika je gastro večer. Ugostitelji spremaju feštu delicija “Po murterski – ka nekad”, koja je humanitarnog karaktera
– Pridružite se i uživajte u vrhunskim lokalnim i gastronomskim specijalitetima koje će pripremiti murterski chefovi, uz kulise razvijenih latinskih idara, kao nekad. Moći ćete kušati jela od hobotnice, sipe, školjki, kozica, slanih srdela, janjeći gulaš, pašticadu te razna druga jela – poručuju.
U nedjelju 2. listopada, start regate je u 15h te ju možete pratiti sa Stare rive. Nakon završetka regate i proglašenja najboljih posada, u 20:30h, održat će se koncert Tomislava Bralića i klape Intrade.
– Priključite se 25. regati „Latinsko idro“ kao sudionik ili kao publika i doživite dio povijesti Murtera. Obećavamo vam provod za pamćenje! – poručuju organizatori.
Morska prostranstva Dalmacije sa svojim lukama nekad su vrvjela brodovima.
Nažalost, ta “prenapučenost” Jadrana nosila je i opasnosti i brodske havarije, pa i ljudske žrtve. Od 1950. do 1984. godine samo u šibenskom akvatoriju dogodilo se 38 pomorskih nesreća s nasukanim i potonulim brodovima, ali i sa stradalim pomorcima, piše Šibenski.
U ćakulama se znalo taj dio srednjeg Jadrana nazivati i malim “Bermudskim trokutom”, aludirajući na onaj karipski. Prema dostupnim podacima, prva veća poratna brodska havarija na šibenskom prostoru dogodila se 1950. godine, kad se na pličini Veliki Brak nasukao brod “Point San Pablo”, nosivosti 3280 tona.
Ipak, ukupno gledano, najrizičnija je bila havarija talijanskog broda “Brigitta Montanari” koja se dogodila u studenom 1984. godine i odnijela pet ljudskih života. U noći 16. studenoga 1984., u vodama oko Žirja, u blizini otočića Mrtovnjaka i Tetovišnjaka, pri promjeni kursa, došlo je do prevrtanja i potonuća tankera s teretom od 1600 tona viniklorid monomera, kemikalije namijenjene kaštelanskom “Jugovinilu”.
Jezerski ribari Šinka i Grgo Carev koji su se našli blizu mjesta nesreće u svojoj su pasari, riskirajući živote, spasili su od sigurne smrti devetoricu talijanskih pomoraca s njihovim zapovjednikom Francescom Rievechijem koji su plutali promrzli u moru.
Trojica članova posade su se utopila. Tijelo jednog od njih, kuhara Giusta Santa, pronađeno je čak kod otoka Vrgade. Dvojica su zauvijek nestala. Kasnije ćemo od kapetana “Brigitte” u Lučkoj kapetaniji Šibenik gdje je saslušan, čuti kako ne zna zašto se brod prevrnuo, jer da je bila “gotovo bonaca”.
Grgo i Šinka dobili su priznanje za iznimnu hrabrost i humanost, legendarnu “Plavu vrpcu Vjesnika”. Brod s opasnim teretom, uz najveće napore “Brodospasovih” stručnjaka izvađen je godinu dana kasnije, a ukapljeni teret pretočen u cisterne, a da iz njegovih spremnika nije iscurila ni kap. A moglo je doći i do velike ekološke katastrofe da su brodski spremnici plina popustili.
Foto: Joško Čelar
Pri radovima oko “Brigitte” na morskome dnu, za vrijeme spuštanja ronilačkog zvona do potonulog broda, puklo je čelično uže s utezima što ga je držalo na određenoj dubini. Zvono je naglo izronilo na površinu i zbog trenutne dekompresije, smrtno su stradala dva ronioca tadašnje jugomornarice.
Podrtina “Brigitte” je napokon izvađena i dovučena u jednu uvalu na Murteru. Završila je u rezalištu u Monfalconeu pokraj Trsta.
Valja još spomenuti i slučaj parobroda “Bakar”, poznatog kao prvog koji je u Drugom svjetskom ratu podigao hrvatsku, pa jugoslavensku zastavu, a u Italiju je s Visa prevozio partizanske ranjenike i ljude u zbjegu.
Nazvan je brodom-herojem, pa su ga htjeli pretvoriti u muzej. Netko je u luci Peleš kod Primoštena, gdje je bio usidren, otvorio ventile, pa se brod napunio morem i prevrnuo u plićini. Tako je većim dijelom nestao i “Bakar”. Sačuvan je samo njegov zapovjedni most i pramaci koji se već četrdesetak godina nalaze u dvorištu Hrvatskog pomorskog muzeja na splitskim Gripama.
Donosimo treći nastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.
Najranije razdoblje stvaranja naših pomorskih naziva bilo je najdulje, ali i poprilično siromašno. Tako je od “stoljeća sedmog“ pa sve do kraja 15. stoljeća zabilježeno vrlo malo slavenskih naziva. Nešto više nađe ih se u literarnim djelima i općim rječnicima od 16. do 18. stoljeća, ali sve je to još uvijek bilo vrlo skromno.
Vrijedno je spomenuti nekoliko izraza u pjesmama Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, s početka 16. stoljeća, kao: argutla, grop i nav, ali i jidro, konop, mornar i sidro. Petar Hektorović je u djelu Ribanje i ribarsko prigovaranje iz 1555. godine zapisao, uz više ribarskih i ponešto pomorskih izraza: jidro, arbor, veslo, timun, sidro, lantina, argutla… Za brod rabi izraz plav, a njom se brodi, vozi i jidri, piše portal Regate.com.hr.
Analiza Petra Skoka pokazuje da su u ono vrijeme „mletačke primljenice za nautičko nazivlje“ bile još vrlo rijetke (usp. Skok 1933).
Ni onodobni rječnici ne obiluju pomorskim nazivljem. U prvom tiskanom hrvatskome rječniku Šibenčanina Fausta Vrančića iz 1595. godine nalazimo tek tridesetak natuknica neposredno vezanih uz brod, npr. brod, broda-razbienye, broditise, dno-od-plavi, gidro i gidriti, ladya i ladycza… što je vrlo skromno s obzirom na pomorski značaj njegova zavičaja. Ali zato je zapisao nešto više natuknica vezanih uz more. Vidimo da su hrvatski pisci u 16. stoljeću zabilježili vrlo mali broj pomorskih naziva. Nešto bolje bilo je u 17. stoljeću, ali naše pomorske leksikografije, za razliku od onih u svjetskih pomorskih sila, još nema na vidiku. Zato ćemo, uz onaj Fausta Vrančića, zaviriti i u nekoliko općih rječnika iz tog vremena i pogledati što se tamo našlo od pomorskih naziva. Većina autora tih općih rječnika nije živjelo na moru, već u unutrašnjosti Hrvatske. Uz to, više od polovice tih rječnika, na nesreću, godinama je ostala u rukopisu.
Dva su naša leksikografa iz 17. stoljeća, s obzirom da nisu bili s mora, prilično dobro poznavala osnovne pomorske nazive. Prvi je Juraj Habdelić koji je u svom kajkavskome Dikcionaru iz 1670. godine zapisao nešto pomorskih naziva. Evo nekoliko njih: broda ali ladje razbienye, broditi se, galia na tri veszla, ladja kapitanszka, a zgodni su i opisi glavnih dijelova broda poput: ladje dno, ladje pervi kray, ladje zadnyi kray, ladje klyun… Otprilike u isto vrijeme s Habdelićevim rječnikom nastajao je i trodijalektalni Gazophylacium Ivana Belostenca. Uz ladju i plav tu je i brod koji je opisao kao „nakoje sze chez vodu prehagja“. Zapisao je Belostenec nešto više pomorskih naziva od Habdelića, ali to je još uvijek vrlo, vrlo malo.
Na prijelazu 17. u 18. stoljeće zabilježena su prvi puta dva manja popisa pomorskih naziva u Hrvata uopće. Napravio ih je Pavao Ritter Vitezović koji je iz korpusa svog ogromnog općeg rukopisnog rječnika od kojih 23.000 natuknica izvukao nekoliko priloga, a za nas su ovdje interesantna dva: vjetrulja na početku i popis brodova na kraju rječnika. Vitezović je na početku rječnika nacrtao vjetrulju, Ventorum nomina (slika 2), a oko nje gusto ispisao latinske i hrvatske nazive za vjetrove, prevedene s grčkog jezika, i to čak iz 32 smjera. Vitezović je tako zapisao tridesetak hrvatskih naziva za vjetrove prije puna tri stoljeća.
Na kraju rječnika izdvojio je popis s vrstama brodova pod naslovom Navium nomenclatura.
Rječnik je, nažalost, ostao u rukopisu puna dva stoljeća. Otisnut je tek 2010. godine, pa nije mogao u vrijeme nastanka odigrati značajniju ulogu. Inače, izrazi vezani za more čine gotovo 10% svih riječi u rječniku – što nije malo, ali samo manji broj odnosi se na pomorstvo, ali oni danas nisu od neke velike koristi. Iscrpni izvadak nazivlja vezanog uz more objavio je Blaž Jurišić 1956. godine – obuhvatio je oko 2.250 izraza (usp. Jurišić 1956). Nakon Vitezovića slijedilo je zatišje koje je potrajalo punih stoljeće i pol. U tom razdoblju nije zabilježeno ništa značajno vezano za našu pomorsku terminologiju. Doduše, u općim su se rječnicima i nadalje pojavljivali pomorski izrazi, ali ne zamjetno više od broja koji su zabilježili ranije spomenuti rječnici.
Činjenica da stoljećima, sve do druge polovine 19. stoljeća nema vidnijih pomaka u pokušajima usustavljivanja pomorskoga nazivlja, a to je neposredna posljedica neimanja pomorske sile kroz povijest. Naime, pomorska sila, ako je htjela biti uspješna i učinkovita, morala je usustaviti pomorske nazive.
Taj dugotrajni proces svjetske su pomorske sile prolazile kroz nekoliko stoljeća. Mi taj proces, kao pomorski narod koji nismo nikada bili i pomorska sila, na žalost, nismo prošli. Zato danas i imamo tako velik problem s nazivljem. Upravo u tome – što nismo bili pomorska sila – leži najvažniji odgovor zašto nismo stvorili vlastito nazivlje jer bez ratne mornarice nije bilo potrebe stvarati i usustavljivati novo nazivlje. A kako Hrvati stoljećima nisu imali vlastitu ratnu mornaricu tako nisu imali ni prave prilike stvarati svoje pomorsko nazivlje.
To su pokušali učiniti, prvi put u svojoj povijesti, tek u drugoj polovini 19. stoljeća i to u okviru tuđe – austrougarske mornarice. Premalo je toga bilo da bi se proširilo cijelim hrvatskim Jadranom u neravnopravnoj borbi s tada neprikosnovenim i službenim talijanskim jezikom u trgovačkoj, a njemačkim u ratnoj mornarici.
Na kraju ovog doista dugog, ali pomorskim nazivima siromašnog razdoblja valja spomenuti francuskog leksikografa Augustina Jala koji je „hrvatsku pomorsku leksikografiju obogatio više negoli ijedan hrvatski leksikograf prije njega“ (Rožman 2005: 47). Jalov Glosar tiskan je u Parizu 1950. godine, sadrži preko 25.300 ulaznih natuknica na 52 jezika i dijalekata i više pisama: latinica, ruska ćirilica, grčko, arapsko… čudo od rječnika. Iz tog rječnika Miroslav Rožman,4 izvukao je nešto manje od 400 hrvatskih natuknica, npr.: argutla, bok, brod, broditi, burina, glavopomorac, jedro, jedarce, konop, kormilo, lagja, noriti (=roniti, nap. p.), pomorstvo, primorac, sidro…
Ni tih četiristotinjak zapisanih pomorskih izraza nisu gotovo ništa pripomogli u usustavljivanju našeg pomorskog nazivlja jer „treba naglasiti da građa koju je Jal objavio danas više nema bilokakvu izravnu uporabnu vrijednost. To je, dakako, slučaj sa svim starim strukovnim rječnicima“ (Rožman 2005: 48).
S ovom Mrdujom nikad ne znaš… Sjećam se jednom, ima i dvadesetak godina tome, da sam radi manjka vjetra zakasnio na pir. Ne moj, ali… Eto, Mrduja je takva, treba joj se posvetiti, tu subotu, kad je start, zaboravit’ sve drugo i reć’ svima, a i sebi, kad dođem – dođem. I guštat, bilo vitra malo, previše ili baš taman.
– Mrduja je jedinstvena po tome što je najstarija regata na Mediteranu i najveća regata na hrvatskoj strani Jadrana, regata koja predstavlja splet pučke turističke svečanosti i sportskog spektakla. Ali, ona je i društveni događaj u kojem su sačuvani najdragocjeniji detalji tradicije ovog podneblja – rekao nam je Damir Skelin, direktor regate i član Uprave JK Labud koji organizira ovu regatu, piše Otvoreno more.
Očekujete li da će tako biti i ove godine, u kojoj su fazi pripreme za ovogodišnju Mrdujsku regatu?
– Biti dio Mrdujske regate, u bilo kojem obliku, znači biti blizak Splitu, Dalmaciji, Jadranu, Mediteranu, znači pokazivati i uvijek nanovo sudjelovanjem potvrđivati svoju senzibiliziranost za strasti ljudi koji ovdje žive, za njihove svetinje i temelje tradicije.
Mrduja ove godine starta u subotu 1. listopada u 11 sati.
– Online prijave su u tijeku, a od srijede je otvoren regatni ured za prijave u živo u prostorijama JK Labud, regatni ured u četvrtak i petak radi cijeli dan do 19 sati.
Koliko prijava očekujete s obzirom na ekonomsku krizu koja ne posustaje i negativno utječe na sve pore života pa i na sportska događanja?
– Posljednje desetljeće broj prijava je varirao i održavao se na razini oko 150-160 jedrilica, a prošle smo godine na 90. jubilarnoj imali skoro 200 jedrilica. Vremenske prilike u vikendu Mrduje, ali i ekonomska kriza koja je tu pred vratima, uvijek nas mogu zakočiti, kiša će se valjda ispadati do subote, pa ćemo imati za Mrduju idealne uvjete – nada se direktor Skelin…
Predivni projekt RokOtok Domagoja Jakopovića, poznatijeg kao Ribafish, raznježio je i ujedinio cijelu Hrvatsku.
Domagoj Jakopović poznati je kolumnist, novinar i gastro bloger, a po zanimanju je diplomirani profesor geografije. Nakon četiri godine zamjena po školama počeo je raditi kao copywriter, a kasnije i kao kolumnist, novinar i urednik u Kliku, Playboyu, Cosmopolitanu, a u jednom trenutku i na portalu Jutarnjeg lista Dobra hrana. Paralelno je počeo pisati i blog (ribafish.com). Igrom slučaja se, kaže, našao u gastronomiji, pa tako već petnaest godina živi od pisanja o hrani i pićima (sommelier je za pivo i vino). Naš Ribafish često je i član žirija na raznim manifestacijama te povremeno vodi TV show Tri, dva, jedan – kuhaj! na RTL-u.
Svestrani Domagoj živi sa svojom boljom polovicom, našom poznatom gastro blogericom Kasandrom, osnivačicom bloga Vilicom kroz Hrvatsku. Njih dvoje, zajedno sa svojim psićem, putuju, snimaju i pišu po cijeloj Hrvatskoj i regiji. “Svi troje puno jedemo, pa nas zovu Tri praščića”, kaže nam Ribafish u šali.
Domagoj je za Pomorac.hr ispričao kako je zaživjela ideja projekta RokOtok.
Šira javnost budno je pratila projekt RokOtok od samog njegovog početka. Možete li nam reći malo više o samoj ideji? Kako i kada je sve krenulo?
Sve je počelo onog trenutka dok sam plivao na bazenu Utrina i razmišljao što ću dalje sa životom. U tom trenutku, mjesecima nakon tragedije u kojoj sam ostao bez sina, nisam znao što bih sa sobom. Kao kroz nekakav polusan, zamislio sam da plivam od otoka do otoka i djeci pričam lijepe i pametne stvari, igram se s njima i zajedno učimo kako da život bude ljepši i kvalitetniji. Bio je travanj 2019., u svibnju smo imali Udrugu, u srpnju smo krenuli plivati i ispuniti obećanje mom Roku – da ćemo posjetiti sve hrvatske naseljene otoke.
Koji Vam je bio početni cilj projekta? Jeste li na početku imali neku predodžbu kako će projekt izgledati?
Iskreno, nisam. Bilo me strah dionica, mora, vjetra, svojih mogućnosti. Mislio sam da ću okupiti sve skupa stotinjak klinaca, ali eto, otišlo je u drugom smjeru… Cilj je bio napraviti nešto što još nikome nije pošlo za rukama i nogama u povijesti – spojiti plivanjem 50 naših otoka.
Koliko je točno trajao projekt? Koliko ste otoka obišli?
Obišli smo 52 otoka, ali dva su proglašena nenastanjenim prema novom popisu stanovništva. Projekt je trajao tri puta po četiri tjedna plivanja u četiri godine jer smo 2020.- u proveli u lockdownu i nismo imali dozvole…
Foto: Facebook / RokOtokFoto: Facebook / RokOtok
Kako ste se pripremali za plivanje? Jeste li održavali posebne treninge prije nego što ste započeli projekt?
Plivam od svoje 25. godine i stvarno volim plivati, koliko god mi to slobodno vrijeme dopušta. I naravno, koliko mi zdravlje dopušta. Imam velike probleme s ramenom pa ponekad radim velike pauze između treninga. Prije svake sezone RokOtoka sam imao toliko posla oko organizacije i papirologije da na kraju gotovo da i nisam stigao trenirati. Nadao sam se da će netko iz vrha države prepoznati koliko je projekt interesantan, kvalitetan i bitan za otočane, djecu i roditelje, ali sam se gadno prevario.
Koji Vam je otok ostao u najljepšem sjećanju? Koji događaj biste mogli izdvojiti?
Kao da pitate majku koje joj je dijete najdraže, apsolutno besmisleno. 50 otoka, 50 nevjerojatnih priča, upravo pišem o tome, možda jednoga dana sve spojim u knjigu, držite fige!
Od koga ste imali najveću podršku?
Od “malih ljudi”. Znate ono, svi žele imati bogate ljude za prijatelje, hvaliti se, slikati na svadbama i to. E, pa nama su pomogli oni ljudi koji nikada nisu težili da budu slavni i viđeni. Pošteni i hrabri ljudi, koji su dali sve od sebe da projekt zaživi i preživi. Naravno, bez pomoći vas, ljudi iz medija, ne bi bilo ni sponzora u tolikom obimu da smo od druge godine projekta mirno plovili i brojali kilometre i otoke bez prevelikog stresa. Hvala Udrugarima, otočanima, ljudima iz institucija, koji su vrhunski znali odraditi svoj dio posla, plivačima, posadi, svima koji su shvatili što je RokOtok.
Koliko je ljudi, odnosno volontera, sudjelovalo u projektu?
Stvarno ne bih znao točan broj. U Udruzi je u početku bilo desetak ljudi, ostalo nas je četvoro. Pomagalo je njih dvadesetak. Kroz posadu se izmijenilo dvadesetak doktora, doktorica, spasitelja, ronioca, skipera, plivača – preko 200 ljudi…
Je li Vas iznenadio broj ljudi koji su Vas podržali, kao i velika podrška koju ste imali na društvenim mrežama?
Apsolutno. Kako sam i naveo, mislio sam da će sve to biti skromnije, ali eto, medijima i mrežama se očito svidjela ideja.
Je li Vam ikada došlo da odustanete? Što Vas je najviše držalo i davalo Vam snagu da dovršite projekt?
Puno puta. Teško je plivati sam na otvorenome moru, sati i sati nelagode i straha, fizički i psihički te to lako slomi. Ali, imao sam cilj. Održati dato obećanje Roku da ćemo posjetiti sve otoke. Kada vam se dogodi takav užas u životu, više niste uračunljivi, tako da je ta povezanost s Mališom dovela i do spajanja otoka udaljenih i više od 18.000 metara.
Foto: Facebook / RokOtok
Je li vam tijekom projekta, kako je sve napredovalo, pala na pamet neka sasvim nova ideja, koju ste naknadno uključili u svoj plan i cilj?
Svako predavanje na otocima je bilo drugačije, upgradeano, modificirano, prilagođeno. Negdje sam bio toliko umoran i iscrpljen, da je bilo lošije, negdje je bilo milijun ljudi, negdje su bili divlji pa je i predavanje bilo lošije, tako da je od prvog predavanja na Koločepu do posljednjeg na Krku, tu stvarno nadošlo svega i svačega. Mislim da sam i ja sad puno bolji čovjek i da su sve te ideje koje su dolazile usput nekome uljepšale dan, ljetovanje, a možda čak i usmjerile život.
Jeste li unutar projekta imali još neki plan ili ideju koju niste uspjeli ostvariti?
Pričati s djecom i roditeljima koliko je bitno da komuniciraju, putuju i stvaraju zajedno. I da si međusobno govore sve dobre i loše stvari i skupa prebrode sve što se događa. Voditi klince u avanturu i istraživanje, hodati satima i raspravljati o svemu, čuvati prirodu i brinuti o našem Planetu… Sve smo to pokrenuli.
Jeste li zadovoljni projektom, sad kada je sve završeno?
Nije završeno. Završen je morski plivački dio, sad krećemo u nove avanture, ali ćemo ih objaviti tek na presici krajem rujna. Projekt je nadmašio sva očekivanja i donio mi par godina mirnijeg sna i nade da sam još ipak potreban na ovome svijetu jer su veseli klinci i sretni roditelji, ono što je najbitnije nakon ove četiri godine.
Imate li neki novi projekt na umu koji namjeravate ostvariti uskoro?
Azara Crew Agency, agencija za posredovanje pri zapošljavanju pomoraca sa sjedištem u Šibeniku, obilježava deset godina rada u pomorstvu!
Posljednjih deset godina, Azara je dio globalne pomorske, brodograđevne i offshore industrije. Naš poslovni put započeo je nekoliko godina ranije, pokretanjem portala Pomorac.hr, koji ove godine slavi 15 godina postojanja. Pomorac.hr je prvi neovisni portal orijentiran isključivo na pomorce u ovom dijelu Europe, a ubrzo je postao i najčitaniji portal za pomorce u regiji.
Od svog osnutka 2012. godine, prioritet naše agencije je pružanje usluge najviše kvalitete te briga o zaposlenicima i klijentima. Azara je specijalizirana za offshore, trgovačku, naftnu, plinsku te industriju obnovljivih izvora energije, a uspješno surađujemo s brojnim klijentima diljem svijeta, uključujući Norvešku, Belgiju, Nizozemsku, Singapur, UAE, i mnoge druge.
Prateći najnovije trendove u pomorstvu, mnogi naši klijenti prepoznali su važnost brige o okolišu te su odlučili usmjeriti pažnju prema industriji obnovljivih izvora energije. Posljednjih 5 godina Azara surađuje s nekima od vodećih klijenata u ovoj industriji.
Azara je certificirana od strane Ministarstva mora, prometa i infrastrukture RH, a također je članica Udruge hrvatskih posrednika pri zapošljavanju pomoraca (CROSMA). Iako zapošljavamo i međunarodnu posadu, glavni cilj Azare je podržati hrvatske pomorce, prvenstveno časnike, i omogućiti im rad na međunarodnom tržištu. Hrvatski pomorci su zbog svojih kvaliteta i znanja priznati i cijenjeni diljem svijeta, a svojim radom nastojimo podržati razvoj pomorstva u Hrvatskoj.
Azara se pridržava najviših standarda u svim aspektima brige o zdravlju, sigurnosti, očuvanju okoliša, kvalitete i upravljanja energijom. Primjenjujemo najviše etičke standarde pomorske industrije i poslujemo transparentno, odgovorno i s povjerenjem.
Ono na što smo najviše ponosni je naš tim u uredu. Naši zaposlenici samo su središte našeg uspjeha, a njihova predanost osiguravanju kvalitete usluge najviše razine našim pomorcima i klijentima je ono što mi u Azari najviše cijenimo.
Veselimo se onome što donosi budućnost. Nastavit ćemo rasti i razvijati se, ostajući vjerni našoj viziji i temeljnim vrijednostima.
Tankerska plovidba d.d. Zadar poziva zainteresirane pomorce da apliciraju za radna mjesta na svim pozicijama na tankerima za prijevoz sirove nafte, kemikalija i naftnih prerađevina, brodovima za prijevoz rasutih tereta i na brzim katamaranima za prijevoz putnika
Neke od pogodnosti koje Tankerska plovidba d.d. Zadar osigurava svojim pomorcima su konkurentne plaće na svim pozicijama, puna refundacija troškova obveznih doprinosa ne-časničkim članovima posade, ali i bonusi za pripremu brodskih skladišta za posadu koja sudjeluje u radu.
Tu su i posebni bonusi za prolaz rizičnim područjima za svu posadu, ali i bonus za rezultat kompanije za svu posadu na dugoj plovidbi koja odradi više od 18 mjeseci na kompaniji.
Tankerska plovidba pomorcima nudi dnevni iznos za prehranu koji je među najvećima u usporedbi s konkurencijom, a brodovi imaju 24/7 internet dostupan posadi. Uz to, brodovi s mogućnošću prijema i povoljnog geografskog područja imaju i MAX TV paket!
Foto: Promo / Tankerska plovidba
Za sve dodatne informacije možete se izravno obratiti na adresu elektroničke pošte personnel@tankerska.hr ili pozivom na telefonske brojeve:
(+385) 023/202-222
(+385) 023/202-232
(+385) 023/202-231
“Mi u Tankerskoj plovidbi vjerujemo da je posada naša najveća vrijednost.”
Generacija ‘Nautičara’ iz 1962. proslavila je u subotu navečer 60. godišnjicu mature iz svoje Pomorske škole Dubrovnik. U slavljeničkom duhu okupilo se njih 10 i prisjetilo školskih dana i brojnih anegdota.
Maturalnu zabavu imali su u Hotelu Petka, a tu su im večer uljepšali Dubrovački trubaduri koji su tada tek počinjali svoju karijeru. Nakon više od pola stoljeća ponovno su se našli na istom mjestu kako bi upriličili ovu veliku godišnjicu, u restoranu Nostromo… Nasmiješeni i dobro raspoloženi prepričavali su međusobno, kako oni kažu, priče iz davnina. Jedan drugoga zovu ‘mladiću’, a kroz šalu su nam napomenuli da uredimo njihove fotografije kako bi i izgledali mlađe, piše DuList.
Davne 1962. maturiralo ih je 38, a danas ih među živima ima 18 od kojih je njih 10 bilo na proslavi. Oni su Drago Devčić, Pasko Diceglie, Karlo Dileo, Matko Kosović, Antun Radovan, Igor Rogulja, Josip Sesan, Hinko Schifer, Đuro Stanić, Željko Uskoković i Nikša Žitković.
– Ljudi nose sa sobom svoja sjećanja, drže ih sakrivena negdje unutra, duboko. Često zaboravljaju na njih, ali ih nikad ne gube. Ona su tu, uvijek prisutna. I katkad, kad se nađu sami na svom životnom putu, prisjete se nečeg i zastanu. Izvade jedno od njih iz njedara, kao da vade starinsku uru na srebrnom lancu, i pogledaju krišom. Pogledaju zabrinuto kao da žele saznati koliko je sati i onda se trgnu. Vraćaju sjećanje natrag u njegovo skrovište i kreću dalje, nešto bržim korak i malo više pogrbljeni – prigodnim se riječima obratio kapetan Željko Uskoković.
Poruke za prijatelje imao je i gospar Igor Rogulja.
– Sretan sam što smo se sastali i što se možemo proveseliti, vratiti uspomene, podgrijati malo srca u nadi da ćemo se sastajati i u godinama koje dolaze. Ne moraju to biti velike proslave, ali bar da se nađemo, obnovimo uspomene i sjetimo se onih kojih nema, a bili su nam važni – poručio je Rogulja.
Nakon uvodnih govora i spomena na preminule kolege i prijatelje obnovili su sjećanja na profesore i lijepe dane u školskim klupama.
– U razredu nam je jedino nedostajalo žensko društvo, po tom smo pitanju bili zakinuti – prisjetio se kapetan Matko Kosović.
Na pitanje mogu li usporediti današnje pomorstvo s onim kad su oni plovili rekli su da je prije bilo teže jer se navegavalo 12 mjeseci u lošijim uvjetima i za manje novaca, ali da je danas lošije to što pomorci gotovo pa i ne mogu izaći s broda kad dođu u neku luku jer se sve puno brže odvija i malo se vremena provodi u lukama.
Otkrili su da se osim na godišnjicama mature nekoliko njih ponekad dogovori za susret uz kavu na kojem, kroz smijeh dodaju, samo ako je netko bolestan stvarno pije kavu.
Prije nego što smo ih ostavili da se druže i uživaju u svojoj večeri poručili su nam da se vidimo za 10 godina.
Dubrovnik je popularno nazvana ”QE2” posjećivala kao kruzer, a u Grad i danas stiže treći brod kompanije Cunard koji je dobio ime po nedavno preminuloj Kraljici Elizabethi II.
Lajner QUEEN ELIZABETH 2 izgrađen je 1969. u brodogradilištu John Brown na ušću rijeke Clyde u Škotskoj kao novogradnja broj 736 za kompaniju Cunard Line po ugovorenoj cijeni od 84 milijuna USD. Već je 1958. u Velikoj Britaniji donijeta odluka da se izgradi putnički brod, kodno nazvan 03 (treća Kraljica) koji bi zamijenio lajnere QUEEN MARY i QUEEN ELIZABETH (prvi brod s imenom Kraljice Elizabete) na putovanjima prema New Yorku, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
Britanska je Vlada odobrila 18 milijuna GBP subvencija za projekt broda od oko 70000 bruto tonaže koji može ploviti kroz Suez i Panamski kanal, a koji bi osim redovne transatlantske linije mogao obavljati i kružna putovanja. Kraljica Elizabeta II je kumovala porinuću broda te ga krstila svojim imenom. Ime broda je obznanjeno u zadnjem momentu, a u kombinaciji su do tada bila imena kao GREAT BRITAIN, WILLIAM SHAKESPEARE, WINSTON CHURCHILL, LONDON, BRITANNIA. Na kraju je ipak odlučeno da se imenom broda oda počast aktualnoj Kraljici Ujedinjenog Kraljevstva.
QE2 (kako se brod popularno zove) prvo odlazi na kraće pred premijerno putovanje 22. travnja 1969. prema Las Palmasu, a premijerno 2. svibnja za New York. Doček u New Yorku je doista bio dostojan značaju broda, a bio je ujedno i posljednji organiziran za transatlantske lajnere.
Zamalo prerano u rezalište
QUEEN ELIZABETH 2 ima 69053 bruto tona (nakon preinake 70327 bruto tona), dug je 293,5, širok 32 metara, a dvije parne turbine omogućavale su mu zavidnu brzinu od 28,5 čvorova. U svojim luksuznim kabinama mogao je ugostiti maksimalno 2000 putnika (560 u prvom i 1440 u turističkom razredu) o kojima se brinulo 1000 članova posade. Projektiran je i namijenjen glamuroznim prekoatlantskim putovanjima na liniji Southampton – New York.
Ali, kao i ostali lajneri toga vremena uskoro je postao svjedokom nagle ekspanzije zračnog putničkog prometa i pomalo neočekivano počeo gubiti putnike. Naime, već je 1965. kada započinje gradnja broda, 95 posto putnika između Europe i Sjeverne Amerike koristilo zračni promet. Od 1974., zbog u svijetu sve većeg zanimanja za kružna putovanja, QE2 je sve rjeđe na prekoatlantskim putovanjima, a češće na krstarenjima. Sedamdesetih, nakon što su raspremljeni legendarni lajneri UNITED STATES, FRANCE, RAFAELLO i
MICHELANGELO, zamalo je i QE2 otišla u rezalište, i to samo deset godina nakon porinuća.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački Dnevnik
Rat s Argentinom
Na sreću, tvrdoglavi Britanci su našli uspješnu formulu kako je spasiti te su tako legendarni brod ipak sačuvali. Kada je 1982. između Velike Britanije i Argentine izbio rat na Malvinskom (Falklandskom) otočju, QE2 je rekvirirana za potrebe prijevoza 5. pješačke brigade sastavljene od Škotske i Welške garde te Gurka. Na brodu su dograđene helikopterske platforme, luksuzni je smještaj preuređen u skromniji vojnički, a montiran je i moderni telekomunikacijski centar. Ove su preinake ekspresno započete 3. svibnja, a već je 12. svibnja, nakrcan s 3000 vojnika i vojnog materijala, QE2 zaplovio prema Malvinima.
Tamo je doplovio 27. svibnja, istog dana iskrcao sve vojnike i njihovu opremu te nakon što je ukrcao spašene mornare s potopljene britanske fregate ARDENT, odmah pobjegao sjevernije jer su Argentinci već započeli upornu elektronsku potragu za njim. Vraća se u domovinu 11. lipnja, a kako je rat na dalekim Malvinima brzo okončan, nije više bilo potrebe za novim vojnim transportima pa se QE2 ponovo počela preuređivati da bi uskoro započela svoja nova komercijalna turistička putovanja.
Najbrži kruzer na svijetu i uraganski valovi
Zbog Malvinskog rata otkazano je njeno već rasprodano krstarenje koje je trebalo početi 27. lipnja 1982. s itinererom: Venecija, Dubrovnik, Krf, Iraklion, Rodos, Piraeus po cijeni koja se kretala u rasponu od 835 do 1210 dolara. Kako su se problemi s parnim pogonskim strojevima konstantno ponavljali, Cunard ih je odlučio zamijeniti. Godine 1986. u Lloyd Werft brodogradilištu u Bremerhavenu – Njemačka za 162 milijuna USD dvije parne turbine zamijenjene s 9 MAN B&W diesel strojeva ukupne snage 99900 kilovata koje su preko dvije propele davale maksimalnu plovidbenu brzinu od čak 33 čvora. QE2 je ostala najbrži kruzer (ali ne i lajner) na svijetu te je zabilježen i službeni podatak kako je mogla ploviti krmom (šijati) brzinom od 20 čvorova.
Međutim, 7. kolovoza 1992. ploveći oko Vineyard Sounda u Massachusettsu u SAD-u OE2 se nepotrebno uz veliku blamažu nasukala na podvodne grebene te neslavno otplovila na ponovno potpuno preuređenje i popravak. Ploveći Atlantikom prema New Yorku 11. rujna 1995. brod je uletio u uragan Luis s jako velikim valovima od kojih je jedan bio visok čak 95 stopa ili 29 metara. U New York je došla s velikim zakašnjenjem i s velikom štetom te ga je Cunard Line odmah poslao na popravak. Kapetan je svim putnicima i posadi zbog naplate osiguranja morao izdati potvrdu o proživljenoj kalvariji.
Kao kruzer stiže u Dubrovnik
Tipične plovidbe broda QUEEN ELIZABETH 2 odvijale su se po tradicionalno ustaljenom programu od jednog uvijek rasprodanog tromjesečnog putovanja oko svijeta, 30 transatlantskih putovanja između Southamptona i New Yorka te po nekoliko tematskih kružnih putovanja i party mini krstarenja. Nakon 25. travnja 2004. kada je QE2 zajedno s novosagrađenom QUEEN MARY 2 (QM2) posljednji put komercijalno iz New Yorka do Southamptona preplovila Atlantik, počinje isključivo ploviti na kružnim putovanjima, a ocean je ostavila mladoj nasljednici.
Računa se da je do tada preplovila Atlantski ocean na ukupno 806 putovanja na kojima je prevezla oko 2,5 milijuna putnika. Rijetko je zalazila u istočno Sredozemlje, ali kada bi se ovamo zaputila, redovito je uplovljavala u Dubrovnik kao jedino odredište hrvatskog Jadrana. Iza Domovinskog rata QE2 nas je posjetila 28. listopada 1998. te ponovo 10. srpnja 2004. Sljedeće godine dolazi ovamo 18. lipnja, na putu iz Trsta za Krf, te 28. rujna ploveći iz Zakinthosa za Cagliari. Nastavlja sa svojim redovnim uplovljavanjima i sidrenjem ispod gradskih mira i sljedeće četiri godine.
Cunard je u lipnju 2007. obznanio odluku o prodaji broda QE2 kompaniji Dubai World za 100 milijuna USD. Legendarni krstaš je otplovio u Dubai u studenom 2008. gdje je ostao stalno vezan na posebno uređenom vezu The Palm Jumeirah, najvećem umjetnom otoku na svijetu. Planirano je da će nakon potpunog preuređenja QE2 služiti kao ploveći luksuzni hotel te postati još jednom atrakcijom ionako već glamuroznog Dubaija.
Posjet i na posljednjem kružnom putovanju
Završno prekooceansko putovanje QE2 je, u pratnji nasljednice QUEEN MARY 2, započela 10. listopada 2008. iz luke Southampton do New Yorka. U povratku je na svom posljednjem, ukupno 806. transatlantskom putovanju ponovo uplovila u matičnu luku 22. listopada. Tu je ostala tri dana nakon čega je započela svoje posljednje kružno putovanje. S polaskom 25. listopada iz Southamptona, posjetila je Lisabon, Cagliari, Napulj, Messinu, Zakintos, Atenu, Gibraltar, Vigo i naravno Dubrovnik.
Posljednji se put pod Gradskim mirima usidrila 3. studenog 2008. ujutro te se zauvijek oprostila od Grada oko 17:00 sati. U matičnu se luku vratila 11. studenog ujutro da bi istog dana navečer poduzela svoju posljednju plovidbu kroz Sueski kanal do Dubaija, tičući usput luke Lisabon, Gibraltar, Civittavecchia, Napulj, Maltu i Aleksandriju.
Foto: Ivo Batričević / Dubrovački Dnevnik
Rasprodana povijesna plovidba prema Dubaiju
A kada je 27. lipnja 2007., odmah po objavi vijesti o umirovljenju broda, kroz Cunardov suvremeni elektronski sustav rezervacija pušteno u prodaju ovo povijesno zadnje putovanje brodom QE2, zahvaljujući izuzetnom zanimanju poštovatelja legendarne Kraljice mora, bilo je potrebno svega 36 minuta da se ono kompletno i rasproda. Dogodilo se to unatoč cijeni koja se kretala između 4700 USD pa do vrtoglavih 33000 USD po osobi. To je još samo jedan dokaz kako je sa scene konačno otišao neponovljivi i posljednji legendarni klasični putnički lajner/ kruzer, prepuštajući tako svjetska mora svojim novim i suvremenijim nasljednicima.
Danas je brod QUEEN ELIZABETH 2 detaljno preuređen kao hotel i brod muzej u Mina Rashidu u Dubaiju te s njime upravlja PCFC hotels co. nakon svečanog otvaranja u listopadu 2018. godine.
U svibnju 2022. brod je ponovo prodan poznatoj Francuskoj hotelskoj grupaciji Accor koja ga je preuredila u brod s 447 soba, a posebno je označen “Theatre by QE2” u kojem nastupaju poznati komičari kao što je komičar, prezenter, pisac i glumac Jack Whitehall.
Početkom listopada 2007. Cunard je objavio vijest kako je s talijanskim brodogradilištima Fincantieri ugovorio izgradnju treće Kraljice. Putnički kruzer modificirane klase Vista od 92000 bruto tona, koji se je po ugovorenoj cijeni od 700 milijuna USD gradio u Monfalconeu u Italiji. Zaplovio je 2010. godine pod imenom QUEEN ELIZABETH i 16. studenog iste godine prvi put je uplovio u grušku luku, koju, poput svoje slavne prethodnice, nastavlja redovito posjećivati.
U hamburškom kvartu Altona, samo nekoliko koraka od čuvenog „Altonskog balkona” (Altonaer Balkon), vidikovca s kojeg se pruža spektakularan pogled na Hamburšku luku, pomalo skriven između drveća i zelenila, nalazi se jedan spomenik posvećen iseljenicima. Ljudima koji su u 19. i 20. stoljeću upravo s tog mjesta krenuli u „novi svijet” – u potrazi za novim, boljim životom, piše Deutsche Welle a prenosi Slobodna Dalmacija.
Oko 1900. Hamburg je bio jedna od pet najvažnijih iseljeničkih luka u Europi. Iz tog grada su odlazili uglavnom ljudi s jugoistoka i istoka Europe. Njihov cilj je uglavnom bio SAD. Između 1850. i 1934. kroz Hamburšku je luku prošlo oko pet milijuna iseljenika.
Među njima je bilo i oko 400.000 hrvatskih iseljenika. To je podatak koji stoji na ploči pored spomenika, na kojoj su uklesani i stihovi (s početka ovog teksta) iz jedne pjesma Požežanina Željka Muljevića. Na hrvatskom i njemačkom jeziku.
„Iz Hamburga se tada moglo jeftinije otići u Ameriku nego iz nekih bližih luka na jugu, poput Trsta ili Rijeke”, priča nam Kristijan Tušek, generalni konzul Republike Hrvatske u Hamburgu.
„To je zapravo mali kuriozitet. U to vrijeme naime nije bilo baš lako doći s područja tadašnje monarhije u Hamburg. To je bio pravi pothvat, a nije bilo ni jeftino doći ovamo. No, i bez obzira na te dodatne troškove na putu do Hamburga, ova je ruta bila jeftinija prema Americi nego linija iz Rijeke ili Trsta.”
Foto: Wikimedia Commons
ROĐENDAN HAMBURŠKE LUKE
Ovaj vikend Luka Hamburg slavi svoj 833. rođendan. Zemlja partner 2022. je Hrvatska. Duga maritimna tradicija je ono što Hamburg povezuje s Hrvatskom, Luka Hamburg surađuje sa Splitskom trajektnom lukom, a tu su i brojni Hrvati koji žive u hanzeatskom gradu. Nakon dvogodišnje pauze zbog pandemijskih mjera, Hamburška luka je organizirala veliku proslavu, na kojoj očekuje oko 1,5 milijuna posjetitelja.
„To je najveća lučka fešta na svijetu”, kaže hamburšku senator Michael Westhagemann, koji je s hrvatskim veleposlanikom u Njemačkoj, Gordanom Bakotom, i otvorio ovogodišnju rođendansku zabavu:
„Mi u Hamburgu kažemo da je naš grad vrata svijeta. To je tradicija povezana s našom lukom. Mi smo otvoren grad. Ljudi preko Hamburga mogu otići u bilo koji dio svijeta. Ali se mogu i vratiti. U 19. i 20. stoljeću su brojni ljudi preko naše luke, ali i preko luke u Bremerhavenu otišli uglavnom u SAD. Uglavnom ljudi s istoka i jugoistoka Europe. To je dio naše povijesti koju možete vidjeti na svakom kutku u Hamburškoj luci.”
A važan dio te povijesti su upravo migracije. Sredinom 19. stoljeća i mnogi su Nijemci napuštali svoju domovinu, uglavnom iz političkih razloga nakon propasti revolucije iz 1848. Kako je napredovala industrijalizacija, glavni motiv su bili socijalni i ekonomski problemi. Na vrhuncu iseljeničkog vala, brodarska kompanija Hapag je 1913. samo iz Hamburške luke u Ameriku prevezla 192.733 iseljenika, nastavlja DW.
„MIGRANTI U TRANZITU”
Većinom su to bili takozvani „migranti u tranzitu”. Iseljenici s istoka i jugoistoka Europe, koji su prema Hamburgu putovali najčešće vlakom. Na ukrcavanje na brod prema „novom svijetu” su morali čekati i po nekoliko tjedana. Spretni hamburški poslovni ljudi poput brodara Alberta Ballina u tome su vidjeli poslovnu priliku. Ballin je dao izgraditi „iseljeničke hale”, u kojima su migranti spavali. To je bio pravi mali grad u velikom gradu, s vlastitim dućanima, sinagogama, crkvama, restoranima.
Hamburg je i danas grad doseljenika, milijunska metropola u kojoj živi i desetak tisuća Hrvata, a na cijelom sjeveru Njemačke oko 30 tisuća. Mnogi su uključeni u organizaciju „Kroatien Festivala” koji se održava u sklopu proslave obljetnice Hamburške luke:
„Na proslavi rođendana Hamburške luke nastupa i nekoliko hrvatskih kulturno-umjetničkih društava, koji nas upoznaju s tradicijom te zemlje. I to obogaćuje svaki grad, ne samo Hamburg. Ja potječem iz Sjeverne Rajne-Vestfalije, i tamo postoji velika hrvatska zajednica. Važno je tu tradiciju i pokazati, kako bi se možda neke posjetitelje motiviralo da i sami posjete Hrvatsku”, kaže hamburški senator Westhagemann.
Na hrvatskim štandovima se za to vrijeme diskutira o aktualnim temama, posjetitelji kušaju vina i razne delikatese, na štandu Hrvatske turističke zajednice pokušavaju motivirati i sjeverne, maritimne Nijemce da upoznaju Jadran. Jednog su gosta već uvjerili u ljepote Hrvatske: senator Westhagemann nam otkriva da će iduće ljeto po prvi put godišnji odmor provesti na Jadranu.
Jaki pljusak i tipično hamburško (ne)vrijeme povremeno prekidaju program. Ali i u malim šatorima u kojima su se posjetitelji sklonili od hladne hamburške kiše, uz čašu vina pričaju i o jednoj od najvažnijih tema današnje Hrvatske – iseljavanje. I o tome kako bolje iskoristite potencijale brojnih uspješnih migranata u Njemačkoj.
Foto: Wikimedia Commons
ISELJAVANJE I POVRATAK
„Iseljavanje je uvijek pozitivno ako su ljudi otišli u svijet radi stjecanja novih iskustava, ali još uvijek imaju želju vratiti se u domovinu. Mi podržavamo razmjenu iskustava, pozitivno je kad ljudi žele upoznati nove kulture i nove zemlje, ali važno je isto tako da se ljudi vrate i ta svoja iskustva ugrade u društva iz kojeg potječu”, kaže hamburški konzul Tušek.
A na razmišljanje potiče i sama lokacija održavanja „Kroatien Festivala”. Slučajno ili ne, to je čuveni Kehrwiederspitze u Hamburškoj luci. Mjesto odakle su djevojke, supruge i majke ispraćale u svijet svoje momke, muževe i sinove, mornare i iseljenike. „Kehr wieder” na njemačkom znači „vrati se natrag”. U prenesenom značenju bi se moglo reći da svaki odlazak u svijet kad-tad uključuje i povratak doma, zaključuje DW.
