Potpuno je nepoznato zašto je druga sekcija austrijskog Lloyda jednom od svojih prvih parobroda, Maria Dorothea (ime tadašnje princeze habsburške kuće) ime izmijenila u – Croazia, piše Novi list.
Možda, kako piše povjesničar brodarstva tršćanskog Lloyda, Giovanni Gerolami u svojoj knjizi “Navi in servizi del Lloyd Triestino” iz 1956. godine, jer je tada, početkom 1852. godine, društvo proširilo mrežu svojih linija od Rijeke prema Karlobagu.
Ta Croazia je bila drvene građe i imala pogon na bočne kotače, a dotad je plovila donjim – Dunavom! Tvrde da je konstrukcijom, gazom i jačinom pogona odgovarao za plovidbu područjem gdje caruju bura i jugo (ispod Velebita).
Prema podacima prvog izdanja “Annuario Marittimo” imao je nosivost od 272 tone te je bio dug 39 metara i mogao je prevesti 32 putnika.
Izgrađen je 1834. godine u tršćanskom brodogradilištu Squero Panfili za bečkog brodara Erste Donau Dampfsschiffart Gesellschaft. Societa di Navigazione a Vapore del Lloyd Austriaco iz Trsta kupuje ga 1845. godine, a 1848. iznajmljen je carskoj mornarici za blokadu Venecije.
Dolaskom novih parobroda prodan je tršćanskom brodovlasniku Giuseppeu Martinu Tarabocchiji (očito podrijetlom s Lošinja) koji mu daje ime Alba te plovi od Trsta, uz zapadnu obalu Istre, do Rijeke.
Pod zapovjedništvom kapetana Dinka Cattarinicha znao je nedjeljom i blagdanima održavati izletničke ture iz Rijeke do Lovrana i Mošćenica.
Promjenom baždarskih mjera smanjuje mu se tonaža na 109 tona, a posada se s 12 članova smanjila na osam. Brod je plovio do 1877. godine kada je prodan da bi bio demoliran (podatak iz knjige P. Valenti: “Dal Lloyd Austriaco a Italia Marittima” iz 2016. godine).
Zapaljivi teret
Novi parobrod Croatia ugarsko-hrvatskog dioničkog pomorskog parobrodarskog društva iz Rijeke, koje je nastalo spajanjem dva brodara – Švrljuge iz Rijeke i braće Krajač iz Senja, izgrađen je 1891. godine u brodogradilištu Howaldtswerke u Kielu kao putnički parobrod male obalne plovidbe s mogućnošću prijevoza 528 putnika: dužine 53,2 i širine 7,42 metra.
Pogonio ga je triplex parni stroj brzinom od 11 čvorova. Bilo je predviđeno da će ploviti ušćem Neretve. No, dolaskom u Rijeku održava prugu za Kotor.
Tek u ožujku 1892. počeo je ploviti za Metković. Prvi zapovjednik bio je kapetan Vinko Akačić iz Bakra. Zabilježeno je da se brod morao 1893. godine duže zadržati u Metkoviću, jer je Neretva nabujala te se izlila iz korita, navodi Novi list.
Parobrod je znao prevoziti i zapaljive terete, a u ožujku 1892. riječka Pomorska vlada dostavlja svim lučkim uredima okružnicu o prijevozu zapaljivih tereta u kome je spomenuta i Croatia.
Brodu je dozvoljen prijevoz 300 kutija i 56 barila petroleja. Zanimljivo je da je u toj okružnici istaknuto da se pri prijevozu treba paziti da putnici ne budu uznemireni u svom komoditetu na palubi broda i da treba poduzeti sve mjere predostrožnosti od zapovjedništva broda.
U danima kada nije održavana linija, Croatia je održavala đačke izlete za polaznike riječke i sušačke gimnazije. Zabilježeno je da je na Margaretinu znala ploviti na sajam u Bakar, a da je u ljeto 1899. godine plovila za Veneciju na izložbu talijanskih umjetnika.
U zapovjedništvu broda izmjenjivali su se Ivan Randić, Romano Lovrić, Damijan Andrijanić i Franjo Marochini, svi iz Bakra. Zanimljivo je da je u studenom 1913. u plovidbi između Metkovića i Makarske putnica Marija Prpić porodila muško dijete, a česti su bili smrtni slučajevi među posadom zbog gušenja plinovima nastalih u improviziranim pećima kojima su se zimi grijali jer brod nije imao grijanje.
Iako neki autori ističu da je za vrijeme Prvog svjetskog rata brod militariziran, to nije točno: zabilježeno je da je početkom 1918. godine brod iz Rijeke prevezao grupu dalmatinske djece koja su 1917. bila evakuirana u bansku Hrvatsku i Slavoniju radi nastale gladi u Istri i Dalmaciji.
Mijenja ime u Hrvatska 1921. godine kada je u floti Hrvatskog dioničkog pomorskog parobrodarskog društva iz Rijeke, godinu dana kasnije je u floti Jadranske plovidbe dioničkog parobrodarskog društva, Sušak, a 1923. u floti Jadranske plovidbe d.d., Sušak.
Dugo su brodom zapovijedali kapetani duge plovidbe iz Kostrene -Sv. Barbare Vladimir Pajkurić i Ilija Šoić, te upravitelj stroja velike obalne plovidbe Toma Pavešić.
Početkom Drugog svjetskog rata postaje Sansego u talijanskoj službi, a od kapitulacije Italije, u rujnu 1943., je u njemačkoj službi.
U lipnju 1944. potopljen je u Malom Lošinju u savezničkom zračnom napadu, a izvađen je tek 1946. u organizaciji brodogradilišta Picinić iz Malog Lošinja i otegljen u Kraljevicu gdje je obnovljen.
Nastankom Jadrolinije, 1947. godine ulazi u njenu flotu pod imenom Kostrena, a 1961. mijenja ime u Kormat. U siječnju 1963. godine pri gustoj magli brod se nasukao na otočić Galun kod Stare Baške, a odsukala ga je legendarna dizalica »Veli Jože«. Prodan je splitskom Brodospasu za rezanje u lipnju 1964. godine.
Nova Hrvatska, opet putnički parobrod male obalne plovidbe, izgrađen je 1904. godine u brodogradilištu Ditta Giovanni Poli u Chioggi za Hrvatsko parobrodarsko društvo, Senj.
Mogao je prevesti 205 putnika brzinom od 9,5 čvorova. Šestog veljače 1917. rekviriran je za potrebe Austrougarske ratne mornarice kao peljarski brod u luci Zelenika, a u rujnu se sudario s tegljačem Issa koji je potonuo.
Postaje Lika (Jadranska plovidba d. d., Sušak) 1923. godine, a 1941. u talijanskoj službi nosi ime Gino Nais, 1943. preuzimaju ga Nijemci za potrebe Kriegsmarine-Hafenschutzflottile, Rijeka pod oznakom HS 74.
Nakon rata je nacionaliziran i 1947. dodijeljen Jadroliniji. Mijenja ime u Starigrad 1948. godine, a u studenom 1963. počinje njegovo rezanje u Splitu.
Jugolinijine “Hrvatske“
Slijede četiri broda imena Hrvatska iz flote riječke Jugolinije – prva je Hrvatska, turbinaš izgrađen 1945. u brodogradilištu Permanent Metals Corp. (Oregon Shipbuilding Co.) u Richmondu kao St. Lawrence Victory (US Maritime Administration, naoružani trgovački brod).
Bio je dug 138,8 i širok 18,9 metara, a pogonila ga je parna turbina Alis Chalmers MGC od 8.500 brzinom od 16.18 čv. Imao je 14 električnih vitala na pet tonskim samaricama te dvije samarice za teške terete od 30, odnosno 50 tona te 11 četverokrevetnih i osam dvokrevetnih kabina, ističe Novi list.
Zanimljivo je da je St. Lawrence Victory bio jedan od samo dva civilna broda (drugi je bio Winthrop Victory) koji se 2. rujna 1945. našao u tokijskom zaljevu upravo u vrijeme ceremonije potpisivanja kapitulacije Japana.
Brod je 25. ožujka 1947. godine naletio na minu kod Dubrovnika zbog nepridržavanja preporučenih sigurnih ruta. Da se izbjegne potonuće, namjerno je nasukan na pličinu otoka Korčule.
Brod je odsukan i otegljen u Split na popravak, a vlasnik je, zbog troškova spašavanja i popravka prepustio brod jugovlastima. Izmijenjeno je oko 60 četvornih metara oplate, tucet oštećenih rebara te je sanirano oštećenje kotlova.
Brod je izgrađen tehnologijom varenja, a u Splitu su limovi spajani zakovicama. Dodijeljen je 1948. Jugoslavenskoj slobodnoj plovidbi iz Rijeke kao Zagreb, a iste godine je postao Hrvatska u floti riječke Jugolinije gdje je održavao liniju Jadran – luke istočne obale SAD-a.
Ostalo je zabilježeno da se 14. listopada 1961. sudario s talijanskim tankerom Fina Italia oko 300 milja od New Yorka. Popravljen je u brodogradilištu Tood u Brooklynu.
Prodan je 1967. godine u Burundi (Adab S.A., Bujumbura) pod menadžmentom Dabinovic S.A. iz Ženeve, iste godine novom vlasniku u Kostariku (Cia Naviera Adriatica Ltd., San Jose) te 1968. u Somaliju (Societe d’Avances Commerciales S.A., Mogadiscio) te postaje Armelle. Tri godine kasnije novi vlasnik: Societe de Gerance et de Transportes Maritimes, Mogadiscio. U rezalište odlazi 1973. godine u Bilbao (Hierros Ardes S.A.)
Druga je, 1969. godine, izgrađena kao Cassiopeia za Cross Seas Shipping Co., Panama (offshore tvrtka Jugolinije). To je učinjeno, jer se takva gradnja pisala brodogradilištu kao izvoz (uz subvencioniranje) te je tako brod bio jeftiniji nego da se gradi za domaćeg brodara.
Primopredaja je izvršena početkom siječnja, a krajem listopada, pod pritiskom savezne vlade, brod prelazi pod jugoslavensku zastavu uz to što je Jugolinija platila carinu za uvoz brod i postaje Hrvatska.
Uglavnom je plovio na linijama za Srednji istok i Kinu, a u indijsko rezalište Alang stigao je u travnju 1993. godine nakon što ga je kupila kompanija Crosseas Shipping Ltd. iz Leicestera.
Jedan od rijetkih brodova izgrađenih u Japanu ponio je 1995. ime Hrvatska, a izgrađen je kao Jadran Express u brodogradilištu Ishikawajima-Harima u Aioi 1979.
Bio je dug 164 i širok 26 metara, mogao je prevesti 926 TEU-a, a pogonio ga je srednjohodni četverotaktni motor s deset cilindara bez križne glave IHI- Pielstick od 11.029 kW brzinom od 16,1 čv (bez osovinskog generatora), odnosno 15,7 (s uključenim shaft generatorom).
S tim motorom bilo je podosta problema: 15. svibnja 1991. zaribala je koljenasta osovina glavnog motora na Atlantiku (brušenje osnjaka obavljeno u New Yorku) te nakon nekoliko putovanja opet, u srpnju 1992., ali ovaj put u Zaljevu (ugrađena nova osovina krajem prosinca u Dubaju).
Početkom Domovinskog rata jugozastava je zamijenjena malteškom. Jadran Express zaustavili su NATO brodovi u Otrantu u ožujku 1994. i sproveden je u Taranto – zaplijenjena su 133 kontejnera s oružjem.
U Rijeku je brod doplovio tek 10. listopada 1998., kao Hrvatska te nikad više nije zaplovio – ostao je na mrtvom vezu do lipnja 2002. kada je prodan. Otegljen je u tursko rezalište Aliaga gdje je stigao 13. srpnja 2002. godine.
Croatia za Croatiju
Posljednji, četvrti brod iz serije kontejnerskih brodova izgrađenih u pulskom Uljaniku – Croatia Express, bio je prvi i zadnji izgrađen za Croatia Line, odnosno njenu offshore tvrtku Alligin Shipping Ltd.
Preuzet je u veljači 1993. godine, kuma je bila Vesna Girardi Jurkić, a prvi zapovjednik Ervin Rožmanić iz Kostrene. Prodan je 1998. godine i postao Jolly Oro (Nautilus Shipping, Majuro, manager Interorient Navigation Co. Ltd., Limassol), a kasnije je plovio kao Jolly Topazio (Interjolly Navigation Co. Ltd., Limassol), Jolly, Kota Setia te opet Jolly (Colby Trading Ltd., Majuro) te je 28. ožujka 2014. nasukan u Alangu prigodnim vlasnikom Angelina Shipping Ltd.
Jedini tanker za prijevoz sirove nafte koji je ponio ime Hrvatska, ujedno i brod s tim imenom s najvećom nosivošću – 166.739 tona izgrađen je 2005. godine u Splitu za zadarsku Tankersku plovidbu, a kum je bio utemeljitelj i dugogodišnji direktor Ivan Paša.
Zanimljivo je da je Hrvatska, zajedno s blizancima (Alan Veliki i Donat) u to vrijeme bio najveći tanker na svijetu porinut s kosog navoza u jednom komadu.
Bio je dug 281,2 i širok 48,2 metra, a pogonio ga je motor Split-MAN-B&W od 16.780 kW brzinom od 15,8 čv. U zadarskoj floti ostao je do 2017. godine kada je prodan i ponio ime Euroglory, a danas plovi kao HS Glory pod liberijskom zastavom.
Danas plovi još jedan brod-mini bulker s imenom Croatia, a izgrađen je 1979. godine u brodogradilištu Cassens Werft u Emdenu kao Kathe Wessels (River-Liner Bereederungs G.m.b.H.).
Nakon nekoliko promjena imena (Timor, Gambler i Kerem E.), 2010. godine iz nama nepoznatih razloga vlasnik (Croatian Shipping Ltd.) mu daje ime Croatia, navodi Novi list.
No, tijekom godina promijenio je nekoliko vlasnika (Remus Shipping LLC, Croatia Shipping G.m.b.H. & Co. KG, Croatia Trading Ltd.), a danas mu na krmi vijori zastava – Tanzanije.
Ostali
– Hanjin Croatia (Croatia Maritime Ltd., Valletta), kontejnerski brod izgrađen 2016. godine u brodogradilištu u Olongapo (Filipini), kasnije Croatia. Plovi kao Istanbul Express
– Croatia Jet, kasnije Croazia Jet, putnički katamaran izgrađen 1990. u Hobartu (Australija) kao Seacat Tasmania. Plovi kao Superfast Cat
– BSV Croatia, salvage/rescue vessel danas plovi u Crnom moru pod rumunjskom zastavom. Izgrađen je 1974. godine u Cantiere Navalmeccanico di Senigallia, Senigallia kao Oreste Turchi koji je opsluživao brodove u Ravenni
– Bulk Croatia (Abe Kisen/Hasino Panama) je bulker izgrađen 2020. u brodogradilištu Imabari u Mihara
»LNG Croatia«
Tanker za prijevoz ukapljenog plina (LNG) Golar Viking (Gotaas-Larsen) izgrađen je 2005. godine u južnokorejskom brodogradilištu Hyundai Heavy Industries Co Ltd u Ulsanu da bi 2020. bio preuređen u FSRU (Floating Storage Regasification Unit) LNG Croatia koji je stalno privezan u Omišlju. U međuvremenu je nosio imena Gracilis i Salju.
