Bokelji, u svom predivnom, ali prirodnim karakteristikama isključivo na život od mora upućenom zavičaju, od davnina su bili majstori navigacije i plovidbe i čitavo materijalno, kulturno i duhovno bogatstvo Boke izgrađeno je i stečeno upravo na moru – najvećim dijelom na jedrenjacima koji su plovili i trgovali širom svijeta.
Na pučini Biskajskog zalijeva 29. studenog 1902. godine umirao je jedan brod – trojarbolni bark “Nemirna”, piše Vijesti.me.
Njegova posada već je našla spas na engleskom parobrodu koji je odgovorio na njene pozive u pomoć i evakuirao ih, te je sada s palube tog stranog broda, s tugom i suzama u očima, promatrala agoniju i samrtni ropac lijepe “Nemirne”….
Kada su se nad njome tog dana konačno sklopili valovi u Biskaju uvijek uzburkanog Atlantskog oceana, “Nemirna” je u vječni smiraj sa sobom ponijela jednu višestoljetnu slavnu epohu – zlatni period bokeljskog pomorstva na jedra.
Ovo je, naime, bio posljednji bokeljski jedrenjak duge plovidbe koji je, zadnji u nizu od nekoliko stotina takvih brodova iz Boke koji su to prije njega radili vjekovima, svojim vitkim i skladnim trupom parao valove na svjetskim morima i oceanima, nošen samo snagom boga Eola u vjetrovima što je punili njegova jedra.
”Jedrenje je poezija kretanja”, davna je definicija koju su vještini korištenja snage vjetra kao pogonskog sredstva za brodove, nadjenuli iskusni stari pomorci. I zaista ono to i je jer uhvatiti i krotiti promjenljive, slabašne ili pak olujne vjetrove u jedrima broda, do maksimuma iskorištavajući svaki reful (udar) zračne struje da se iz broda izvuče barem još malo dodatne brzine, nalik je poeziji. Brod plovi u besprijekornoj tišini koju ne ometa nikakva buka pogonskog motora, atmosferu ne kvare niti truju ispušni plinovi iz strojarnice, a trup broda ne vibrira od rada motora i okretanja propelerske osovine. Samo šum valova koji se rastvaraju pred provom jedrenjaka, delfini koji se nerijetko voze na pramčanom valu broda i povremeno iskaču pred njime, te poneki galeb ili albatros koji nadleti jedrenjak, ako je kakvo kopno u blizini, slika su koju su veliki jedrenjaci pružali na moru, posebno tijekom 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća kada su takvi trgovački brodovi dostigli svoj tehnološki zenit.
Bokelji, u svom predivnom, ali prirodnim karakteristikama isključivo na život od mora upućenom zavičaju, od davnina su bili majstori navigacije i plovidbe i čitavo materijalno, kulturno i duhovno bogatstvo Boke izgrađeno je i stečeno upravo na moru – najvećim dijelom na jedrenjacima koji su plovili i trgovali širom svijeta. Jedan od posljednjih izdanaka te višestoljetne tradicije bila je i “Nemirna”, jedrenjak tipa bark, koji je brodovlasnička obitelj Milošević iz Dobrote sa svojim poslovnim partnerima iz još nekoliko poznatih dobrotskih pomorskih obitelji, naručila krajem 1877. godine u brodogradilištu Pećine u Rijeci.
Bark je jedrenjak s tri ili više jarbola i kosnikom. Krmeni jarbol na ovom tipu broda uvijek ima tzv. uzdužno jedrilje (sošnjaču i vršnjaču), a svi ostali jarboli opremljeni su križnim (poprečnim) jedrima. Na letima se između jarbola razapinju letna jedra, a iznad kosnika i pramčanog jarbola prečke. Snast barka klasična je i normalna oprema gotovo svih većih brodova na jedra, jer im pruža najbolja manevarska svojstva. Križna jedra na prednjim jarbolima daju joj sve prednosti broda s poprečnim jedriljem, a jarbol s uzdužnim jedrima na krmi, daleko od okretišta broda, pruža najveće prednosti pri letanju, te služi kao stabilizator kada brod jedri u stalnom kursu, odnosno kao veoma snažno zračno kormilo pri manevriranju.
Najčešće su se gradili barkovi s tri jarbola koji su imali od 300 do 2.000 tona jer je toj veličini broda najbolje odgovarala snast barka. Odnos između poprečnih i uzdužnih jedara bio je veoma povoljan za sve manevre. Površina jedara bila je podijeljena u ovom omjeru: od 0,0864 do 0,991 na kosniku; od 0,3791 do 0,3864 na pramčanom jarbolu; od 0,3826 do 0,4090 na velejarbolu; te od 0,1182 do 0,1392 na krmenom jarbolu.
Poznati riječki brodograditelj Vincenzo Brazzoduro je po narudžbi Dobroćana predvođenih obitelji Milošević 1878. godine, prvenstveno od kvalitetne slavonske hrastovine, sagradio trojarbolni bark dužine 43,7 metara, širine 10 metara i visine trupa od 6,01 metar. Brod čija su gradnja i opremanje Dobroćane koštali preko 50.000 ondašnjih forinti, imao je zapreminu od 607 bruto-registarskih tona i nosivost od oko 1.000 tona. Svi elementi brodske konstrukcije bili su od hrastovine, samo u madijeri (uske daske koje čine oplatu trupa) bile od bukovine. Kako je i bio tehnološki standard u to vrijeme kada su drveni brodovi u pitanju, i novi dobrotski bark je imao trup ispod vodene linije obložen tankim bakrenim limovima što je produžavalo trajnost drvene konstrukcije i olakšavalo fizičko čišćenje i održavanje podvodnog dijela trupa. Jedrenjak koji je kršten imenom “Nemirna”, dobio je signalni pozivni znak HNSM, a luka upisa mu je bila Dobrota. Vio je zastavu Austro-Ugarske čiji je Boka Kotorska bila dio, a među njegovih 14 članova posade, u narednim godinama smjenjivali su se najvećim dijelom pomorci iz Boke.
Prvi zapovjednik “Nemirne” bio je kapetan Bogdan Dabinović, da bi se u naredne 24 godine života ovog jedrenjaka, na toj dužnosti izmijenjali i kapetani Tripo Tomić, Pavo Klačević, Vido Marović, Anton Kamenarović, Emil Pasinović, Anton Radimiri, Simo Želalić i Božo Petričević.
Kao i mnogi drugi trgovački jedrenjaci iz druge polovine 19. stoljeća i “Nemirna” je bila naoružana s dva manja topa za samoobranu od pirata koji su tada često harali na svjetskim morima. Kod ovog dobrotskog jedrenjaka riječki brodograditelji su primijenili nešto što je tada bila novost u konstrukciji ovakvih brodova, odnosno donekle drugačiji raspored prostorija za posadu. Prostorije za mornare na “Nemirnoj” nalazile su se na glavnoj palubi i to između pramčanog i velejarbola, dok su se inače, do tada ove prostorije na našim jedrenjacima bile pod palubom na pramcu (kaštel) a što je bio vrlo tijesan, neudoban i nezdrav ambijent za život mornara.
Zapovjednik i prvi časnik imali su svoje kabine pod palubom, na krmenom dijelu broda. U sredini broda je bio mali salon s prostorijom za objedovanje, a koji je služio i za prijem gostiju ili stranaka koje bi poslom ili službenom dužnošću dolazile na brod.
U ovu prostoriju silazilo se s nivoa glavne palube kroz pokriven prostor na palubi, koji je imao oblik manje sobe (tzv. tambuć). Od instrumenata potrebnih za sigurnu navigaciju, uz uobičajeni nautički pribor u vidu durbina, karata, peljara i ostaloga, “Nemirna” je imala jedan barometar (aneroid) marke William Wachter, jedan termometar istog proizvođača, jedan kronometar firme Barrand (serijski broj 2561), jedan sekstant firme Lamatrico London (serijski broj 686) i magnetne kompase sistema Pietro Stolfa iz Trsta i Bianchetti iz Marseja.
Pri povoljnom vjetru, “Nemirna” je postizala brzinu od 10 čvorova, mada je u naročitim okolnostima brod mogao voziti i brže, čak i do 14 čvorova. Udio u vlasništvu nad brodovima, čiju je nabavku ili gradnju financiralo više vlasnika, u to doba određivao se po sistemu karata, pri čemu je brod kao cjelina bio podijeljen na 24 karata – idealna dijela. Simbolika uzimanja baš cifre od 24 karata implicirala je na to da su brodovi tada bili vrijedni i cijenjeni kao suho, 24-karatno zlato. Kada je “Nemirna” sagrađena i stavljena u operativnu upotrebu 1878. godine, većinski vlasnici s 14 od ukupno 24 karata u njoj, bili su članovi dobrotske obitelji Milošević: kapetan Đuro Milošević sa šest karata, Ivo Milošević s tri karata, te udovica Ana Milošević, Božo Milošević, Ilija Milošević, Marija Milošević i Ana Milošević, svako s po jednim karatom. Luka Sabljić posjedovao je četiri karata u “Nemirnoj”, Bogdan Dabinović tri, a Bogdan Ivanović dva, te Marija Andrić jedan karat. “Nemirna” je bez većih incidenata i problema sretno plovila skoro dva i pol desetljeća, tičući mnoge luke širom svijeta: od Europe i Bliskog istoka, preko Sjeverne i Južne Amerike, obala Afrike do jugoistočne Azije i Dalekog istoka.
U studenome 1902. “Nemirna” pod zapovjedništvom kapetana Boža Petričevića iz Dobrote, isplovila je iz britanske luke Falmouth za Trst, s punim teretom ugljena. Jedrenjak je, međutim, ubrzo dok je plovio Biskajskim zaljevom prema obalama španjolske pokrajine Galicije, počeo sve jače propuštati vodu. Pumpe koje su snagom svojim mišića, pokretali mornari, jedno su vrijeme mogle nositi s prodorom vode, ali je ubrzo ugljena prašina iz tereta začepila filtere pumpi i 29. studenog “Nemirna” je došla u izuzetno kritičnu situaciju. Teško nakrcani brod pun ugljena je sve više primao vodu, pa je prijetila opasnost da svakog trenutka “Nemirna” nezadrživo krene prema dnu Atlantika. Na sreću njene posade, ubrzo se na horizontu pojavio britanski parobrod “Inanda” kome su pomorci sa dobrotskog jedrenjaka signalizirali da se nalaze u opasnosti i da “Nemirni” prijeti potapanje.
”Inandna” se stoga odmah približila jedrenjaku. Iako ga je kapetan Petričević molio da pokušaju spasiti jedrenjak tako što će ga parobrod otegliti do najbližeg kopna gdje bi se “Nemirna” nasukala kako ne bi potonula, britanski zapovjednik parobroda “Inanda” je to odbio, pravdajući se da nema vremena za gubljenje na tu izazovnu i opasnu akciju. Umjesto toga, Britanac je svojim čamcima na “Inandu” prekrcao posadu koja je, zajedno da kapetanom Petričevićem, u takvoj pogibeljnoj situaciji jednostavno morala napustiti “Nemirnu” kako bi spasila živote.
Jedrenjak je, prema zapisu iz brodskog dnevnika, napušten na oko 150 milja sjeverozapadno od rta Finisterra u Galiciji. “Nemirna” je ubrzo s obzirom na to da je s nje otišla posada, polako potonula i pridružila se mnogim drugim brodovima koji su svoje posljednje počivalište našli na dnu uvijek opasnog i izazovnog Biskaja. Kako su se u austrougarskim pomorskim krugovima ubrzo nakon propasti posljednjeg bokeljskog jedrenjaka duge plovidbe počele pronositi priče da se “Nemirna” možda ipak mogla spasiti i da njen zapovjednik, kapetan Petričević, navodno nije u potpunosti izvršio svoju dužnost u pokušaju spašavanja broda, a što je javno tvrdio poručnik sa “Nemirne” Luka Dobrilović – kasniji profesor Pomorske škole u Kotoru, austrougarska Pomorska Vlada u Trstu je obrazovala posebnu komisiju pomorskih stručnjaka i naložila joj da obavi istragu. Komisija je saslušala sve raspoložive svjedoke, te je poslije ispitnog postupka koji je potrajao nekoliko mjeseci, konstatirala da kapetan Petričević ipak ne snosi nikakvu krivicu zbog napuštanja i propasti broda. O tome je kapetanu Petričeviću Lučka kapetanija Trst 20. kolovoza 1903. dostavila službeno Rješenje u kojem stoji: “Gospodinu Božu Petričeviću, bivšem zapovjedniku barka ‘Nemirna’, Kotor: Obavještavate se da je komisija stručnjaka koja se sastala po odluci carske i kraljevske pomorske vlade od 11. siječnja 1903, br.341, izjavila da u slučaju napuštanja barka ‘Nemirna’ kojemu ste i bili zapovjednik, a koje se dogodilo na Atlantskom oceanu 29. studenog 1902. godine, kako Vi, tako i ostale osobe odgovorne na brodu, odgovorili svim propisima i naredbama za slične slučajeve i da ste postupili po pravilima pomorske struke”.
Tako je stavljena točka na istragu incidenta koji je doveo do potonuća posljednjeg bokeljskog jedrenjaka duge plovidbe – barka “Nemirna” s čijim se odlaskom završila i višestoljetna slavna epopeja brodova na jedra u povijesti pomorstva Boke Kotorske.
Na ovaj povijesni važan brod danas podsjeća tek par rijetkih njegovih sačuvanih fotografija i jedna umjetnička slika “Nemirne” koja se čuva u Pomorskom muzeju u Kotoru. U muzeju se nalazi i jedan od brodskih dnevnika barka “Nemirna” koji je kao tzv. posebni dnevnik (Giornale particolare) na njemu vodio poručnik Josip Sbutega s Prčanja. Ovaj dnevnik je Sbutegi po ondašnjim propisima kasnije služio kao dokaz za polaganje stručnog ispita za stjecanje zvanja kapetana duge plovidbe. U ovom dnevniku su opisana samo dva putovanja broda, i to iz zapadnoafričke luke San Paolo de Loanda do luke Savana u SAD, odnosno od Savane do Trsta u Austro-Ugarskoj, u intervalu od 18. listopada 1898. do 28. siječnja 1899. godine. Dnevnik koji se sada nalazi u fundusu Pomorskog muzeja u Kotoru, ima 166 ispisanih stranica.
Posljednji zapovjednik “Nemirne” kapetan Božo Tripov Petričević (1841-1909) osim tog jedrenjaka, zapovijedao je i svoje brodove “Cinta” i “Oro”, kao i velike dobrotske barkove “Cvietnidan”, “Vesta”, “Gjurko” i “Una”, te tršćanski bark “Vittoria”. Karijeru je završio kao komandant na malim parobrodima “Tivat” i “Ercegnovi” kompanije “Bokeška plovidba” Kotor, a godine 1902. Petričević je izabran za majora drevne pomorske bratovštine Bokeljska mornarica.
