Neki se za zimu pripremaju tako da ruše bukve, no tradicija čuvana stoljećima i nije u ruskom duhu posljednjih godina, pa oni ruše cijene po burzama i formiraju onakve kakve njima najbolje odgovaraju. Iako neki još uvijek naivno vjeruju da plin Europi treba isključivo za grijanje, to je jedna od najvećih zabluda Homo Europeausa.
Europska ekonomija još uvijek ne može bez ruskoga plina, ma koliko se busali o prsa sa svojom neovisnošću. Europa pod nazivom Europska Unija ima zastavu, valutu i predsjednika, predivne krajolike i spomenike kulture, ali zna da ne može počivati na turizmu, za razliku od Hrvatske, kao dijela te iste Unije, koja sve svoje nade polaže u taj zanimljivi fenomen.
Najovisnija o ruskom plinu je svakako Njemačka i uvozi iz Ruske Federacije čak 55% spomenutog energenta za svoje potrebe, no to ne bi uopće bilo zabrinjavajuće da ona nije prvo gospodarstvo Unije i kontinenta sa gotovo devedeset milijuna ljudi.
LNG terminali
Hrvatima su zadnjih dana puna usta LNG-a Krk te ga vide kao najveće dostignuće u modernoj povijesti – taj predivan strateški projekt vrijedan 363 milijuna eura.
Zanimljiva stvar je da Japanci, zemlja sa čak 37 LNG terminala, za 727 milijuna eura naprave fiksno obalno postrojenje, za 218 milijuna eura naprave potpuno novi FSRU, a ovakvu rabljenu, prenamijenjenu verziju koju ima Hrvatska pripreme za rad za svega 58 milijuna eura. Japanci, osim što su ekonomski čarobnjaci, u samom su vrhu i kada govorimo o uvozu plina, a ukupni kapacitet njihovih terminala je 285,5 milijardi kubičnih metara plina. U naredne četiri godine planiraju otvoriti gotovo stotinu novih terminala što zvuči pomalo i nevjerojatno za uši Jugoistočne Europe.
Japan ima ogroman kapacitet, s obzirom na 125 milijuna stanovnika. Cijela Europa broji 750 milijuna ljudi, od čega ih je 450 milijuna u sastavu Europske Unije. Europa ima 29 velikih i 8 malih terminala za ukapljeni plin, od čega je 21 veliki u Europskoj Uniji, a jedan je i onaj hrvatski. Riječ je o kapacitetu od 237 milijardi kubičnih metara plina.
Japan se doslovno ponaša po onoj famoznoj „spremajmo se kao da će sutra biti rat”, a najviše plina uvozi od Australije, Malezije, Katara i Rusije. Tu su još i SAD, Bruneji, Papua Nova Gvineja, Oman, Indonezija, Nigerija, UAE, Peru, Egipat te Koreja. Pacifički plovni putevi takoreći cvjetaju jer je u Aziji veća pomama za plinom nego u Hrvatskoj za sanitarnim i prehrambenim potrepštinama kada Stožer najavi novo zatvaranje.
Vladimir Putin je prije nekoliko godina izjavio na energetskoj tribini kako nitko ne može toliko jeftino proizvesti plin koliko Rusija može jeftino ponuditi. Je li bio u pravu? Rusija u biti, figurativno rečeno, plin proizvede za jedan dolar, a proda u prosjeku za jedanaest. Da to ne bi ostalo isključivo na figurativnom, tu su službeni podaci o proizvodnji ruskog plina za 1,3$ i prodaji istoga za 11,98$.
Na karti „Europe do Urala” započele su velike geopolitičke igre još prije desetak godina, a brodovi za prijevoz ukapljenog plina sada su pijuni s najvećom ulogom u povijesti. Prisjetimo se i velike ruske želje da gradi plinovod Južni tok čiju trasu preko svoga teritorija odbija Republika Hrvatska zbog ulaska u NATO pakt. Rusija ne odustaje od te ideje jer joj je ekonomski neznatno povoljnija, ali dobila bi i geostrateškog partnera na Sjevernom Jadranu. Hrvatska ponovo odbija ruske zahtjeve i plinovod koji je trebao biti kapaciteta 63 milijarde kubnih metara plina godišnje mijenja za LNG terminal na Krku koji je kapaciteta 2,6 milijardi.
Za prijevoz plina morem potrebni su već spomenuti brodovi, a cijene prijevoza vrtoglavo rastu, pa tako jedan brod zapremine 150.000 kubnih metara dnevno košta i do 200.000 dolara. Primjera radi, 1.000 kubnih metara ruskoga plina prevali 100 kilometara plinovoda za, u prosjeku, 1,51$. Sada dolazimo na veliko pitanje Ukrajine kao tranzitne zone.
Uloga Ukrajine
Ukrajina je preko plinovoda postavljenih po svom teritoriju 2020. godine prebacila 55,8 milijardi kubika plina, što je bilo znatno manje u odnosu na 2019. kada je tom istom trasom proteklo 89,6 milijardi kubnih metara plina. Kada bi se otvorio Sjeverni Tok 2, Rusija bi mogla Ukrajinu potpuno eliminirati sa karte plinskoga tranzita prema Europi i tako, u očima Zapada, otvoriti sebi Ukrajinu za apsolutna vojna djelovanja.
Ukrajina od tranzita ruskog plina godišnje zarađuje 1,2 milijarde američkih dolara koja protok 1.000 kubnih metara plina kroz 100 kilometara cijevi naplaćuje 2,66$ – što je najskuplji je tranzitni prostor. Rusiji je svakako najisplativije plin prebacivati preko Bjelorusije jer je operativna tvrtka u toj zemlji zapravo ruska, pa Rusi sami sebi plaćaju 1,75$ za tranzit spomenute količine na spomenutoj udaljenosti. Kada bi se otvorio Sjeverni tok 2, cijena tranzita bi bila 1,67$, te bi u punom naponu radile sve četiri cijevi ukupnog kapaciteta 110 milijardi kubnih metara plina godišnje. Plinovod Jamal ide preko Poljske u dužini od 684 kilometra uz cijenu tranzita od 1,05$, ali 49% tih isplata ide Rusima sve do kraja tekuće godine kada će isteći ugovorne obveze i poljski plinovod će opet biti 100% u poljskim rukama.
Ugovorne obveze tranzita ruskog plina preko Ukrajine prestaju 2024. godine, kada ističe petogodišnji ugovor kojim se Rusija obvezala Europskoj Uniji isporučivati plin tim trasama. Ukrajinci i Rusi možda nisu u najboljim odnosima, ali braća iz Kijeva mole braću iz Moskve da produže taj ugovor na makar još 15 godina, a u zamjenu bi čak i spustili naknadu za tranzit. Naftogaz Ukrainiy se plaši ruskoga povlačenja iz Ukrajine i prebacivanja na Sjeverni Tok 2, te naglašavaju da je to ruska osveta zbog toga što je Ukrajina odabrala Bruxelles, a ne Moskvu, ističući kako je Sjeverni Tok 2 geopolitički, a ne ekonomski projekt.
Ukrajinci dobro znaju da bi svaki tranzit ruskog plina niži i pola litre od 30 milijardi godišnje značio gašenje plinovoda i uskraćivanje Ukrajini brojnih pogodnosti, pa i onih 1,2 milijarde američkih dolara naknada. Ukrajina je, faktički, mogla postati skladište ruskog plina za Europu jer ima kapacitet skladištenja od 33 milijarde kubnih metara plina, no ona ih koristi svega 20-ak. S druge strane, Ruska Federacija se na ovu vojnu intervenciju spremala dugo, te ima 630 milijardi američkih dolara u zlatu i devizama, te nikako ne može bankrotirati prije nego li se ugasi – europska ekonomija.
Rusija i Kina
Štoviše, Rusija se usmjerava na drugo tržište, na Narodnu Republiku Kinu koja trenutno ima potrebe za uvozom 331 milijarde kubnih metara plina, a do 2030. trebat će preko 500 milijardi. Peking želi „Zelenu Kinu” do 2060. i prelazak iz statusa najvećeg globalnog zagađivača u najčišću ekonomiju svijeta.
Kina i Rusija su u razdoblju od 2014. do 2019. položile 8.000 kilometara plinovoda kapaciteta 38 milijardi kubnih metara na godinu, a u izgradnji je i plinovod Snaga Sibira 2 koji će biti kapaciteta 50 milijardi kubnih metara plina, čime će Rusija i Kina ostvariti samo jedan dio iz niza sporazuma kojima su se obvezale na partnerstvo u narednih 30 godina.
Može li Kina sa svoje 1,4 milijarde stanovnika i enormnom potrošnjom te SAD sa svojim geopolitičkim igrama zbaciti Europu sa ruske sise i vinuti ju u novu eru energetike, vidjet ćemo, ako ne ubrzo, onda zasigurno u narednih trideset godina. Može li Europa izdržati sankcije koje je uvela Rusiji i mogu li male države, poput Hrvatske, pratiti prilike ponude i potražnje ukapljenoga plina, ili će pak doći do dodatnog osiromašenja već i ovako ekonomski razapetih građana Hrvatske – ostaje za vidjeti.
U svijetu danas operira nešto manje od 200 brodova za prijevoz ukapljenog prirodnog plina, sa ukupnim kapacitetom od 95,2 milijuna kubnih metara plina. Ako cijene enormno porastu ili Rusija prekine dotok svoga plina Europi, hoće li Hrvatska platežnom moći imati snage parirati svojim europskim partnerima u nabavci plina ili će se okrenuti proizvodnji svijeća i eksploataciji šuma?
Kako to da SAD konstantno dirigira Europi što da radi, iako su to dva fizički itekako odvojena kontinenta i hoće li američki Kongres vratiti obustave završetka Sjevernog Toka 2 saznat ćemo sljedeći tjedan kada je na rasporedu izglasavanje novih sankcija Rusiji kako ne bi Ukrajinu ostavili u zoni nulte važnosti i tako ih oni prvi gurnuli u siromaštvo preko leđa Zapada. Jedino što se mora priznati da je Rusija, za sada, savršeno uigrala taktiku, ma koliko neki tvrdili obrnuto.
Petar Zuanović
