O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Home Blog Page 341

Plaće ne dolaze, ali zato poštom stižu otkazi: Što se to događa na splitskom katamaranu u vlasništvu Alana Klanca?

0
Foto: MarineTraffic

“Pomorci od svibnja nisu primili plaće, a ovih dana im dolaze i otkazi. Poštom…”

Što se to događa u tvrtkama u vlasništvu nekadašnjeg predsjednika uprave Jadrolinije? Hrvatskim medijima prije nekoliko dana odjeknula je vijest o jednom od težih slučajeva napuštanja posade koji se proteže već duga tri mjeseca – slučaju tegljača ‘Mirjana K’, kojime upravlja riječka tvrtka Alveus Capital u vlasništvu Alana Klanca.

Osam članova posade – hrvatski, albanski i crnogorski državljani – napušteni su u grčkom Pireju. Ostavljeni su ondje bez milosti, ali i bez plaće, hrane i pitke vode. Tek nakon što je Sindikat pomoraca Hrvatske odlučio ovaj slučaj iznijeti u javnost, menadžment je konačno počeo surađivati. No, pozornost medija uzburkala je naizgled mirne vode, a na površinu su počele isplivavati nove službene i neslužbene informacije o stanju u Klančevim tvrtkama.

Je li slučaj broda ‘Mirjana K’ tek vrh sante leda? Pravilo, a ne iznimka? Zasigurno se tako čini, sudeći prema neslužbenim informacijama koje su pristigle u redakciju portala Pomorac.hr.

“Čitajući članke o neisplati plaća pomorcima na brodu ‘Mirjana K’ u Pireju, želim vas obavijestiti da se takva situacija događa i na katamaranima istog vlasnika. Pomorci od svibnja nisu primili plaće, a ovih dana im dolaze i otkazi. Poštom… Stalno se nešto obećava i slatkorječivo se pričaju bajke”, rekao je za portal Pomorac.hr izvor koji je želio ostati anoniman.

Anonimni izvor s kojim smo razgovarali referira se na katamaran u vlasništvu druge tvrtke povezane s Alanom Klancem. Riječ je, naime, o tvrtki Adriatic Fast Ferries.

“Nešto je trulo u državi Danskoj”

Adriatic Fast Ferries je društvo s ograničenom odgovornošću za pomorski prijevoz i usluge u prometu, registrirano u Rijeci, kojega je 2018. godine suosnovao Alan Klanac. Navedena tvrtka od 2019. godine stoji iza brenda Splitexpress, koji obavlja brzobrodski prijevoz putnika u hrvatskim nacionalnim vodama. Tvrtka posjeduje jedan brzi katamaran, Adriatic Express, koji za vrijeme sezone svakodnevno povezuje grad Split i splitsku Zračnu luku s otocima Hvarom i Bračem.

Točnije, navedenu uslugu tvrtka je obavljala do prije koji dan. Krajem srpnja, do daljnjega su obustavili sve brzobrodske plovidbe na liniji Split – Bol – Hvar – Zračna luka u sezoni 2022., a neće se vratiti ni plovidbe na liniji Split – Sutivan.

Kao razlog navedeni su nepovoljni tržišni uvjeti i visoke cijene goriva, zbog čega je ta usluga postala neodrživa. Putnici su o prekidu usluge obaviješteni na web stranici tvrtke te društvenim medijima. Samo na engleskom jeziku. Uz napomenu da će svima koji su unaprijed kupili karte biti osiguran puni povrat novca.

Plaće kasne, ali…

U potrazi za odgovorima, obratili smo se direktno suosnivaču Adriatic Fast Ferries, Alanu Klancu. Tražili smo da nam objasni što se događa na splitskom katamaranu te je li istina da pomorcima kasne plaće. Njegov odgovor prenosimo u cijelosti:

– Trgovačko društvo Adriatic Fast Ferries d.o.o. nedavno je bilo primorano prekinuti održavanje redovne sezonske linije zbog izrazite nerentabilnosti uzrokovane visokim cijenama goriva. Ovo je za posljedicu imalo pad trenutne likvidnosti, a što je rezultiralo kašnjenjem u isplati plaća. U ovom trenutku se djelatnicima duguje isplata jedne plaće, i to konkretno za 6. mjesec. Ostale dospjele plaće su podmirene. Naša trenutna nastojanja su maksimalno okrenuta prema tome da podmirimo što prije sva dospjela potraživanja.
U ime Adriatic Fast Ferries d.o.o.
Alan Klanac, direktor

Dakle, plaće kasne – pitanje je samo koliko dugo. Usluga koju obavlja Klančeva tvrtka je obustavljena, a time se ne čini ni toliko suludo povjerovati tvrdnjama anonimnog izvora da su pomorcima počeli stizati otkazi. Hoće li se pomorci uspjeti izboriti za svoje zaslužene plaće, ili nas čeka repriza loših poslovnih praksi? Sreća u nesreći je da su ovog puta pomorci u domovini, pa ne moraju prolaziti istu agoniju kao njihovi kolege s ‘Mirjane K’.

Jedno je sigurno: prava istina uskoro će izaći na vidjelo.


V.T.

Otkrijte koliko je zahtjevno usidriti meteorološku plutaču

0
Foto: Meteo.hr

Na našem dijelu Jadrana nalazi se ukupno 5 meteoroloških plutača. One kod Palagruže, Molunta, u Viškom kanalu i na Kvarneru, već su porinute. Zadnja plutača nalazi se kod svjetionika Blitvenica, blizu otoka Žirja, a njezino porinuće ujedno je i najzahtjevnije. 

Naime, plutača se sidri na najvećoj dubini od preko 200 metara, piše Magazin HRT.

– Sidriti na 211 metara nije jednostavno, a ukupna težina svega je 30 tona. Jedino se moćnim lancima može osigurati miran budući rad plutače kad more podivlja. A upravo podatke o visini valova meteorolozi nestrpljivo iščekuju, kaže direktor Plovputa Mate Perišić.

Voditeljica Službe Pomorskog meteorološkog centra Split Lidija Fuštar napominje kako do sada nije bilo kontinuiranog mjerenja valova, već su se oni samo osmatrali. Podmorski dio plutače, sa tankim osjetnicima, bit će zaronjen na dubinu od 150 metara i mjeriti strujanje mora.

– Prvi puta ćemo dobro izmjeriti naš Jadran. Mi sada prvi puta slažemo državnu mrežu koja će imati iste parametre i iste osjetnike na pet lokacija duž istočne obale Jadrana. Ono što je važno, imat ćemo toliko podataka koliko je izmjereno u zadnjih stotinu godina zato što mjerimo svakih 10 minuta i razmjenjujemo to s Centrom u Splitu, objašnjava Dijana Klarić, voditeljica Službe regionalnog centra za Jadran DHMZ-a.

Ronioci rade punom parom. Pod vodom, kaže ronilac Nestor Avramovski, posla i asistencije ima cijelo vrijeme. Ljudi nisu ni svjesni, napominje, čega sve ima u moru. A kod Palagruže, dodaje, ima i morskih pasa.

– Nema panike, samo mirno i oni odu, nije zabrinut ronilac Ante Ruščić.

Postoje dvije sidrene linije, kaže Stjepan Ivatek-Šahdan, načelnik Sektora za projekte Europske unije, međunarodne projekte i informiranje.

– Dubina je oko 200 metara. Udaljenost između dva sidrena bloka je oko 150 metara i tu su dva elementa koja se nalaze ispod, i na koja se pričvršćuju dva lanca. Ispod toga postoje osjetnici koji mjere po dubini svoje parametre. Na kruni postoje meteorološki instrumenti koji su za mjerenje brzine i smjera vjetra, za mjerenje vidljivosti, onda imamo osjetnik za mjerenje globalnog sunčevog zračenja, objašnjava.

Za meteorologe je ovo veliko uzbuđenje – kruna dugogodišnjeg rada na projektu modernizacije meteorološko-motriteljske mreže. Za ronioce, pak, vrhunac ovog projekta je upravo plutača kod Blitvenice.

– Prognoze pomorske službe bit će puno preciznije, što će doprinijeti većoj sigurnosti pomorskog prometa. Brodovima koji imaju AIS sustav će se podaci s plutača diseminirati, dakle oni će s plutača dobivati podatke. Aktualni i arhivirani podaci bit će javno dostupni na stranicama DHMZ-a. Služit će i znanstveno-istraživačkim institucijama, kaže Fuštar.

– Ti podaci će ulaziti u međunarodnu razmjenu, a to znači ulaz i u numeričke prognostičke modele. U svakom slučaju, poboljšat će se poznavanje situacije nad Jadranom, jer s novim sustavom imamo najbolju nacionalnu mjeriteljsku mrežu na Mediteranu, zaključuje ravnateljica DHMZ-a Branka Ivančan Picek.

Upoznajte barona Georga Ludwiga Ritter von Trappa, najuspješnijeg podmorničkog zapovjednika austrougarske flote rođenog u Zadru

0
Foto: Novi list

U Rijeci je završio Mornaričku akademiju. Prema podacima, potopio je 13 brodova sila Antante od ukupno 45.669 BRT. Zapovijedao je podmornicama U-6, U-5 i U-14

Kapetan korvete baron Georg Ludwig Ritter von Trapp rođen je u Zadru 4. travnja 1880. godine. Prva supruga bila mu je Agatha Whitehead, kći izumitelja torpeda. U Rijeci je završio Mornaričku akademiju. Prema podacima, potopio je 13 brodova sila Antante od ukupno 45.669 BRT. Zapovijedao je podmornicama U-6, U-5 i U-14, piše Novi list.

Podmornica U-5, pod zapovjedništvom poručnika Von Trappa, 24. travnja 1915. godine, isplovljava iz baze u Kotoru. Ima zapovijed ploviti do Otrantskog kanala kako bi napao brodove koji provode blokadu. Nakon što je, sljedećeg jutra, poručnik ugledao krstaricu, podmornicom se pokušava približiti na udaljenost s koje je mogao ispaliti torpeda. Ali francuska krstarica »Leon Gambetta« koja je zamijetila periskop, odmah poduzima predviđene radnje i nestaje iz vidokruga podmornice.

Potapanje »Gambette«

Von Trapp se ne predaje i počinje tražiti metu smatrajući da će krstarica periodično ponavljati istu rutu u misiji nadgledanja blokade. U-5 je postavila zasjedu u visini rta Santa Maria di Leuca, ali krstarica se nije pojavila.

Zapovjednik podmornice je tvrdoglavo nastavio traženje te se sljedeće noći pozicionirao u blizini Capo Ducato, jer je izračunao da će »Leon Gambetta« naići. Malo poslije ponoći, 26 travnja, krstarica se pojavila na oko četiri kilometra od podmornice. Von Trapp ju je jasno prepoznao zbog jake mjesečeve svjetlosti.

U-5 je odmah zaronio na periskopsku dubinu kako bi bio spreman za napad. »Leon Gambetta«, koji je dalje plovio brzinom od šest čvorova, uopće nije zamijetio podmornicu. Obavljao je ophodnju te se u jednom trenutku počeo približavati podmornici. Kad se približio na 500 metara, Von Trap je ispalio prvi torpedo prema pramčanim dimnjacima, a deset dekundi kasnije s lijeve torpedne cijevi prema krmenim dimnjacima. Nakon 25 sekundi čuo je prvu detonaciju, a nakon nekoliko sekundi i drugu. U podmornici se začulo gromko »hurra« posade.

Von Trapp je nastavio slijediti krstaricu te je istovremeno punio cijevi rezervnim torpedima u slučaju da treba dovršiti posao (tzv. coup de grace). »Leon Gambetta« se u međuvremenu nagnuo na lijevu stranu, a stup gustog dima izlazio je iz krmenih dimnjaka.

Foto: Novi list

Prvi torpedo pogodio je lijevi bok broda u visini prostora gdje su bili smješteni generatori za proizvodnju struje, a drugi je pogodio prostor krmene kotlovnice. Nestalo je struje i došlo je do pomanjkanja pare za pokretanje stroja. U tom trenutku pao je i jarbol s antenama tako da nije mogao dozvati pomoć.

Kako bi izbjegao daljnje nagibanje, a kako bi mogao spuštati čamce za spašavanje, zapovjednik je naredio da se sva posada premjesti na desni bok broda. No, kad je izdana zapovijed o napuštanju broda, posada je mogla spustiti samo jedan čamac u kojem se smjestilo 108 članova posade: kontraadmiral Senes s časnicima, a zapovjednik Andre i njegovi časnici su ostali na brodu. Dvadeset minuta nakon torpediranja, »Leon Gambetta« je potonuo.

Foto: Novi list

Čamac za spašavanje sa 108 brodolomca nekim čudom je doplovio do svjetionika Santa Maria di Leuca odakle su objavili što se dogodilo.

Talijanski razarači »Indomito« (zap. Oriani) i »Impavido« (zap. Lodolo), odmah su isplovili iz luke Taranto, a torpiljarke T33 i T36 iz luke Brindisi. Stigle su na mjesto potonuća upravo na vrijeme za spašavanje 29 preživjelih i preuzimanje 58 tijela, među njima je bio i kontraadmiral Senes. S brodom su potonula 684 člana posade.

U svom izvješću Von Trapp je naveo da se nije usudio sudjelovati u spašavanju zbog mogućeg dolaska razarača te bojazni da bi velik broj dodatnih ljudi otežao podmornicu što je moglo ugroziti manovrabilnost.

Nakon potapanja krstarice »Leon Gambetta«, francuske krstarice koje su patrolirale i nadgledale blokadu u Otrantskom kanalu premještene su više na jug, na visinu rta Matapan te su se ograničile na akcije sprječavanja brodova austrougarske flote da se približe Dardanelima, gdje su saveznički brodovi vodili bitke s jakim turskim snagama.

Potopljeni brodovi

– »Leon Gambetta« (francuska ratna mornarica), 27. travnja 1915.

– »Nereide« (talijanska ratna mornarica), 5. kolovoz 1915.

– »Teakwood« (GB), 28. travnja 1917.

– »Antonio Sciesa«, (ITA), 3 svibnja 1917.

– »Marionga Goulandris« (GRC), 5. srpnja 1917.

– »Constance« (FRA), 23. kolovoz 1917.

– »Kilwinning« (GB), 24. kolovoz 1917.

– »Titian« (GB), 26. kolovoz 1917.

– »Nairn« (GB), 28. kolovoz 1917.

– »Milazzo« (ITA), 29. kolovoz 1917.

– »Good Hope« (GB), 18. listopad 1917.

– »Elsiston« (GB),18. listopad 1917.

– »Capo di Monte«, 23. listopad 1917.

*Zarobljeni brod

– »Cefalonia« (GRC), 29. kolovoza 1915.

Potapanje »Nereide«

Samo nekoliko dana nakon potapanja francuske krstarice, podmornica kojom zapovijeda Von Trapp kod Palagruže potapa talijansku podmornicu »Nereide«.

Navečer 2. kolovoza podmornica U-5 isplovljava iz Pule nakon radova na održavanju kada je ugrađen i top od 47 mm. Von Trapp je dobio naredbu da plovi prema Palagruži gdje, prema izviđanjima hidroaviona i drugim izvorima, boravi jedna talijanska podmornica. Nakon odmora na Visu, oko ponoći 4. kolovoza podmornica se zaustavlja oko tri milje jugozapadno od otoka. Tri sata kasnije zaranja i plovi prema otoku, na milju od otoka, oko pet sati, vidi talijansku zastavu na podmornici »Nereide«. Podmornica je ugledala periskop austrougarske podmornice i podigla, neoprezno, borbenu zastavu. Von Trapp je, kasnije u izvješću, napisao: »Zašto su podigli zastavu u pet ujutro? Bez te zastave nikad ih ne bih otkrio.« Sa stanice na otoku vide da »Nereide«, pod zapovjedništvom kapetana korvete Carla Del Greca, manevrira kako bi zaronila. More je bilo valovito, tako da nisu vidjeli neprijateljsku podmornicu koju je »Nereide« namjeravala napasti.

Foto: Novi listF

Von Trapp je znao da je otkriven te je zaronio na 14 metara dubine i usmjerio torpedne cijevi prema cilju. Zatim se vratio na periskopsku dubinu i vidi »Nereide« koja uronjava. U 5.18 Von Trapp ispaljuje prvi torpedo. Udaljenost između podmornica je samo 200 metara. S kopna vide da je torpedo prošao ispred pramca talijanske podmornice, vide i trag njezinog torpeda koji se gubi na pučini i, dok »Nereide« još uronjava, pogodak koji je raspolovio talijansku podmornicu.

S kopna topom pucaju prema periskopu U-5 koja je samo 500 metara od obale. Von Trapp se uvjerio da je potopio podmornicu i odlazi s mnogo problema: radi mu samo jedan motor, dio posade je otrovan benzinskim parama te 6. kolovoza uplovljava u Kotor.

Foto: Novi list

Tek 1972. godine otkriven je položaj »Nereide« te je devet tijela posade minolovcem »Mogano« vraćeno u Italiju.

Još je jedna zanimljivost: austrougarska podmornica U-14 je ustvari francuska podmornica »Curie«, a to je bila prva francuska podmornica koja je uplovila u Jadran. Sredinom prosinca 1914. godine »Curie« (zapovjednik je bio francuski Irac Gabriel O’ Byrne) koju tegli naoružana krstarica »Jules Michelet« isplovljava iz baze u Jonskom moru. »Michelet« ostavlja podmornicu 150 milja od Pule. Pred Pulom promatra izlazak austrougarskih brodova kako bi se otkrio položaj obrambenih mina. Dana 19. prosinca podmornica dolazi do protupodmorničkih mreža razapetih kod pulskog lukobrana. Vjerujući da je otkrio sve obrambene mjere, O’Byrne roneći na dubini od 20 metara pokušava ući u Pulu, stalno slušajući kako konopi i lanci stružu po trupu njegove podmornice. Kada je zvuk prestao, izronjava na periskopsku dubinu i otkriva da je prošao samo prvu, vanjsku mrežu. Struja ga nosi prema drugoj mreži u koju se zapetljava. Zbog nedostatka svježeg zraka prisiljen je izroniti na površinu. Odmah je pod vatrom austrougarskog razarača »Magnet« i torpiljarke Tb 63T koji tope podmornicu. Tri od 26 članova posade su stradala, a preživjeli, uključujući i zapovjednika, su zarobljeni. »Curie« tone na 39 metara dubine s vrlo malim oštećenjima te je 2. 1915. izvađena, osposobljena i uključena u flotu kao U-14. Uskoro Von Trapp preuzima njezino zapovjedništvo i ostaje sve do siječnja 1918. godine, kada ga mijenja »Friedrich Schlosser«. Nakon rata, podmornica je vraćena Francuskoj na Krfu te 1919. ponovno plovi kao »Curie« sve dok nije 1929. poslana u rezalište.

Moje pjesme, moji snovi

Početkom Drugog svjetskog rata Von Trapp emigrirao je u SAD, ne želeći služiti nacističkoj Njemačkoj. S obzirom da je bio bez sredstava, njegova druga supruga osnovala je zbor s njegovom djecom te održavala koncerte. Na temelju biografije obitelji snimljen je muzički film »Moje pjesme, moji snovi«. Preminuo je 30. svibnja 1947. u Stoweu (Vermont, SAD).

Potapanje »Milazza«

U prvim jutarnjim satima 29. kolovoza austrougarska podmornica U-14 pod zapovjedništvom Von Trappa susreće parobrod »Milazzo«, koji se ponaša kao Q brod (talijanski: nave civetta). Radi se naoružanom mornaričkom ili trgovačkom brodu, kamufliranom tako da se ne može prepoznati, a koji se koristio u Prvom svjetskom ratu za borbu protiv podmornica. Von Trapp se odlučuje zaroniti i čekati konvoj od tri parobroda i dva broda lovca na podmornice tipa Foxglove. Ispaljuje torpedo prema najvećem brodu i topi ga, a lovci na podmornice ne napuštaju konvoj te Von Trapp mirno odlazi u smjeru juga. U izvješću piše: »Izronio sam, parobrod još nije potonuo, pet praznih brodova pluta u blizini. Granatiram parobrod lagano mu se približavajući. Nakon 15 granata utvrdio sam da je napušten, prekidam vatru i približavam se. Na 2.500 metara parobrod otvara vatru iz krmenog topa. Nakon što je treća granata pala na samo pet metara od podmornice, žurno sam zaronio. Vratio se lovac na podmornice. Odlučujem napasti parobrod te ispaljujem torpedo s 400 metara razdaljine. Torpedo na pola puta smanjuje brzinu te se zaustavlja prije nego što je došao do parobroda. Ispaljujem drugi torpedo. Pogodak. Parobrod je pun tereta, dug oko 180 metara…«

Foto: Novi list

Danilo Prestint

Nevjerojatni projekt moćne Austro-Ugarske: Pulski lukobran

0
Foto: N. Lazarević / Glas Istre

Priča o lukobranu počinje duboko u vodama pulskog zaljeva. Kolosalan projekt priča nam priču o povijesti, o moru, brodovima i ljudima koji su ga gradili. No kako bismo shvatili tu priču, prvo se moramo vratiti na površinu. Točnije, u centar grada. 

Početkom 20. stoljeća, posebno u jesen za vrijeme jakog juga, more bi u Puli dopiralo sve do zidina stare jezgre. Sve do Portarate. More bi ulazilo čak i u podrum pulskog kazališta. Da bi stoga zaštitila rastući grad i svoju ratnu luku, Austro-Ugarska je poduzela jedan od najvećih projekata na Sredozemlju u to vrijeme, piše Magazin HRT.

Pripreme za gradnju započele su 1903., a cijeli je projekt dovršen 1914., na početku kod Muzila dubina je 21 metar, izgrađen je u dužini od 1200 metara, a na glavi lukobrana dubina je 36 metara. Sve to izgraditi bez tehnologije kakvu danas poznajemo, čini se kao nemoguć zadatak. 

– Međusobno se spajalo sa šinama, od betona koji se uranjao u more, u redu, nije rađeno s aluminantnim betonom nego obični cement iz onog vremena, a svaki cement u vodi veže i tako je stvoren monolit tog zida, rekao je Marko Martinčić, projektant sanacije lukobrana.

Originalna dokumentacija nedostupna

Kamen je dolazio iz kamenoloma na Muzilu, Monumentima i na otoku Sv. Jerolim. 

– Utrošeno je približno 80 tisuća metara kubnih betona i blokova. Današnja vrijednost, kad smo procjenjivali koliko to košta, Austro-Ugarska nam je ostavila približno 80 milijuna eura, ako ne i više, rekao je Martinčić. 

Originalna dokumentacija je nedostupna, jer lukobran je bio vojni objekt. Građen je kao fortifikacija koja štiti moćnu usidrenu austrougarsku flotu. 

– Kad pogledate odande od kraja pa do Punta Christa, nekada se to zatvaralo s baržama, festonima, to su balvani na kojima su visili čelična užad s velikim kuglama koje su bile prepreka ulasku podmornica. Uostalom, podmornica Curie se 1914. ulovila baš ovdje, dodao je.

Dio lukobrana pak ostao je namjerno nedovršen. 

Lukobran je danas zapušten i nestabilan

– Ako je bila potreba da njihove laganije jedinice izlaze na otvoreno more, onda su izlazili preko tog neizgrađenog dijela, rekao je Martinčić. 

No, ni sav trud graditelja ne može odoljeti zubu mora i vremena. Lukobran je danas zapušten i nestabilan. Zadnja dokumentacija za obnovu rađena je 2005., a procijenjeno je da bi sanacija koštala 15-ak milijuna eura. 

– Vidi se s vanjske strane, normalno da ima devastacije, toliko godina more udara i štiti grad od havarije. Bila bi šteta ne sanirati takav veliki velebni objekt koji je potreban Puli, naglasio je Branislav Danevski, instruktor ronjenja. 

Za izgradnju lukobrana, mornarica je dovela radnu snagu iz Bosne i to putem tvrtke Turn und Taxis. Te su radnike Puljani zato nazivali “turuntašima”. Bili su to vrijedni radnici koji su naporno radili u kamenolomima. 

No ti su radnici imali zabranu ulaska u grad, zato su preseljeni u blizinu mjesta Šikići gdje i danas u spomen na njih postoji jedan toponim koji se zove – Monte Turco.

Tvrtka Turn und Taxis iz Regensburga koja je gradila lukobran i koju je vodila istoimena plemićka obitelj, postoji od 15. stoljeća, a zaslužna je za pokretanje poštanske službe u Europi. Tvrtka je imala i posjede u Istri i Bosni, a kasnije i velik udio u industriji Europe. Na čelu te plemićke obitelji danas je bavarski princ Albert von Turn und Taxis s bogatstvom koje se procjenjuje na milijardu i pol dolara.  

Nagrađivani brodomaketar Željko u Jelsi ima izložbu dvadesetak reprezentativnih maketa brodova i brodica: Ljepota je u detaljima

0
Foto: Mirko Crnčević / Otvoreno more

Udruga “Tramuntana”, u suradnji s Općinom, Turističkom zajednicom i Muzejom općine Jelsa, priredila je izložbu dvadesetak reprezentativnih maketa brodova i brodica višestruko nagrađivanog brodomaketara Željka Luke Fredotovića iz Vrbanja na otoku Hvaru.

Brojni otočani i turisti koji ljetuju na škoju pomno su poslušali uvodnu riječ Duje Dorotke, vršitelja dužnosti ravnatelja Muzeja, da bi se potom Fredotovićevu flotilu razgledavalo s pomnjom, piše Otvoreno more.

Među maketama bila je i njegova gajeta falkuša iz 19. stoljeća, tradicionalna barka komiških ribara, s kojom se s lanjskog Svjetskog natjecanja brodomaketara u Rijeci kući vratio s brončanom medaljom.

– Iako je izbor izloženih brodova tematski raznolik, od malih ribarskih brodova do velikih trgovačkih jedrenjaka, ono što je svima zajedničko je da su svi brodovi u potpunosti ručni rad. Kada budete razgledavali Željkove brodove obratite pozornost na detalje – ne samo na liniju broda, trup i jedra – nego na sav popratni pribor – minijaturna sidra, šešule, osti, bucele i druge sitnice koje daju dodatnu dimenziju brodu i koje pokazuju krajnju minucioznost u radu, ali i razumijevanje i poštovanje prema etnografskoj i maritimnoj baštini našeg podneblja – sugerirao je Dorotka.

Fredotović je kao aktivan član hrvatske i inozemne brodomaketarske zajednice, dodao da se s tim hobijem bavi od malih nogu, dakle, oko 50 godina. Pri izradi nastoji koristiti drvo originala, najčešće ariša, česmine i oskoruše, dok njegov cjelokupni opus podrazumijeva barem još toliko brodova koliko ih je bilo izloženo.

Veliki zaljubljenik je u sve što morem plovi – jedrilice, galijune, škunere, logere, šambeke, brikove, leute, bracere, trabakule… Strpljenje, volja i gušt izbrusili su njegovu vještinu, time i ljepotu i kvalitetu brodova za čije makete je dobio niz priznanja s domaćih i međunarodnih natjecanja. 

Tko su posljednji čuvari starih betinskih gajeta: Upoznajte obitelj koja pravi tradicionalne drvene barke

0
Foto: Muzej betinske drvene brodogradnje / Facebook

“Drveni brod ima dušu. S njim moraš živjeti. Istina je da ga je malo teže održavati, ali zaploviti njime poseban je osjećaj”

Zaljubljenici u more i plovidbu složit će se, iako je Jadran pun plastičnih brodova, nema većeg gušta nego zaploviti na tradicionalnom, drvenom brodu. Problem je samo što je takvih brodova sve manje, ali poznavatelji će odmah reći – idite u Betinu na otoku Murteru. Ovdje je, naime, jedno od najpoznatijih brodogradilišta tradicionalne drvene gradnje u kojem se znanje već desetljećima prenosi s generacije na generaciju, a sve u krugu obi­telji, piše Jutarnji list.

U Betini je novinara Jutarnjeg lista dočekao Nikola Papeša “Mačak”, zet legendarnog betinskog brodograditelja Čedomira Bertine zvanog Ćiro. Kroz smijeh odmah pojašnjava svoj osebujan nadimak – njegov je otac davno pao s oko pet metara visine, pa preživio bez teških ozljeda, zbog čega su ga prozvali “mačak”, a on je naslijedio nadimak.

– Po struci sam konobar ali tu sam stigao 1983. I od tada sam zaljubljen u gradnju tradicijskih drvenih brodova, a već 24 godine radimo neumorno, nekad i po dvanaest sati dnevno – otkriva nam.

Utemeljitelj ovog jedinstvenog škvera Ćiro, koji je preminuo 2014., zanat je izučio kod poznatog betinskog majstora Branimira Urode, a potom je nekoliko godina radio na brodogradilištu Betina te u Uljaniku, a samostalno je počeo raditi 1964. Povijesni podaci kazuju kako je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća ovo brodogradilište proizvodilo uglavnom gajete i pasare, a najveći brod bio je koča Krešimir dužine preko 16 metara. No, bilo je i kaića, leuta, batana, kutera…

Novi val obnove

– Ulaskom u novo tisućljeće započeo je novi val obnove tradicijskih brodova, poglavito gajeta i leuta na “latinsko idro”. U Ćirinom škveru napravljena je replika Condure Croatice, legendarnog starohrvatskog broda, a 2013. obnovljena je poznata betinska gajeta Cicibela koja je zaštićeno kulturno dobro. Gruba je procjena da se na ovom škveru do danas napravilo gotovo 400 brodova. Ćiro je bio, kažu, čovjek neiscrpne energije i davao je cijelog sebe u ovaj nimalo lak posao. Brodove je gradio punih 57 godina. Jednom je, kaže priča, čitav brod sagradio u samo 27 dana.

Ne štedi se ni Nikola. Kaže kako samo na “lageru” ima 50 kubika vrhunske hrastovine, gradi svakog dana.

– To je tradicijski brod, zaštićena betinska gajeta. U prošlosti se koristila kao radni brod, za prijevoz poljoprivrednih proizvoda poput vina i masline ili koza, magaraca… Glavni majstori bili su u Betini na Murteru te na Žutu. Moćni su to brodovi, nekada se njima išlo sve do Pule ili Rovinja – ponosno nam govori Nikola koji sa suprugom Luizom i sinom Krešimirom vodi ovu uspješnu i lijepu obiteljsku priču. Sin Krešimir ima 25 godina i po struci je računalni tehničar, ali je ipak odlučio položiti majstorski ispit jer mu je draže biti u radionici. Dok brojni njegovi vršnjaci rade u IT kompanijama i sjede u uredima, on se prekvalificirao za graditelja brodova.

Nikola tužno kazuje kako je to zanat pred izumiranjem. Nekada su betinski brodograditelji bili poznati diljem Hrvatske i šire, a sada se tim lijepim poslom bavi sve manje ljudi. Pokrenuli su stoga inicijativu da se u srednjoj školi u Murteru vrati predmet brodogradnje i stolarstva. Sada se brodograditelji mogu obrazovati samo u Tehničkoj školi u Šibeniku, što im nije lako dostupno.

– U Ministarstvu obrazovanja rekli su nam da je problem što naprosto nema dovoljno adekvatnog kadra koji bi to mogao predavati. Šteta, jer lijep je to zanat i ne treba ga se bojati, ne treba se bojati zaprljati ruke. Istina, fizički je posao, ali čovjeka ispunjava. Mir koji osjećaš gradeći brod i ploveći njime je najvažniji – objašnjava.

Veliki je zaljubljenik u tradicijske, drvene brodove.

– Drveni brod ima dušu. S njime moraš živjeti. Istina je da ga je malo teže održavati, treba ga brusiti, polirati, ali zaploviti njime prekrasan je osjećaj. Pogotovo se to vidi na regatama, koje su ovdje velika atrakcija. Za Velu Gospu i Sv. Mihovila rade se regate, zna se okupiti i do pedeset brodova. U Murteru je to pravi spektakl. Turisti isto rado vole vidjeti gajete, okupljaju se, fotografiraju ih, uvijek smo atrakcija – kaže.

Uz hladnu bevandu sjede u radionici. Kažu da je kuhinja uredna samo kod onih koji je nikad ne koriste, a tako je i s brodogradilištem. Na sve strane je alat, vidi se da se ovdje ozbiljno radi i to od strane ljudi koji istinski vole svoj posao. Odjednom nam se pridružuje i Đenko Šandrić, jedan od ljudi koji su najviše “krivi” za to što se betinska drvena brodogradnja održava i danas, kroz udrugu Betinska gajeta.

Foto: Muzej betinske drvene brodogradnje / Facebook

Seoba s Korčule

– Tijekom srednjeg vijeka, već od XV. stoljeća, nestabilne gospodarske prilike često su bile uzrokom teških privrednih depresija, tako su mnogi korčulanski majstori napuštali rodni otok. Naša priča zapravo i započinje upravo takvom jednom seobom, polovinom stoljeća, točnije 1740. godine, kada je u Betinu doselio korčulanski brodograditelj Paško Filipi s obitelji, te podigao brodogradilište – objašnjava nam Đenko.

Udruga je osnovana 2011. s ciljem promocije betinske tradicijske drvene brodogradnje. Sve od 1740. pa do danas betinski su majstori na dobrom glasu širom svijeta. Kaže kako su betinske gajete jedinstvene, a svaka je drugačija. Betinska je gajeta drugačija od korčulanske po dužini i širini. Otkriva kako se ovaj tip broda gradio još i u vrijeme Sumerana i u Egiptu. No, u Europi se do renesanse o njemu nije znalo ništa. A brod je to koji, kako nam kaže Đenko, može i mora služiti čovjeku. S velikom ljubavi zaneseno nam govori o linijama, materijalu, načinu gradnje. Ipak, ne smijemo sve doznati.

– Trebalo je to znati graditi, nije bilo jednostavno. Nije bilo računala, matematičkih znanja za gradnju broda, sve je trebalo procijeniti, osmisliti, napraviti vlastitim rukama. Brodograditelji su bili izuzetno cijenjeni. Logično, radili su brodove kojima se mogao oploviti cijeli svijet. Bili su hvaljeni u zajednici, mnogo više nego danas – kaže. No, dizajn svakog broda i dalje je najveća tajna.

– U Venecijanskom zakoniku propisana je smrtna kazna za onoga tko otkrije dizajn gajete ili galije. To je bila strogo čuvana tajna, a sama kazna dovoljno vam govori koliko su ti brodovi bili vrijedni i koliko je bilo važno umijeće njihove gradnje. Samo najbolji majstori znali su praviti brodove koji su savršeno stabilni i koji mogu služiti i za dulje plovidbe – kazuje nam Đenko.

Savršene linije

Sretna je okolnost da je sačuvana stara betinska gajeta, građena prije uvođenja brodskog motora, koja je bila robusnije građe i imala je funkciju težačkog broda. Betinska gajeta svjedoči o “čudu malog broda” savršenih linija oblikovanih kroz stoljeća, proizašlog iz specifičnih potreba i uvjeta života betinskog društva. Oblikovane osobitosti betinske gajete, od same koncepcije plovila sve do rješenja pojedinih elemenata strukture, pokazuje se izrazitim značajkama specifičnog kulturnog identiteta našeg podneblja koji istodobno obogaćuje i kulturnu baštinu Hrvatske, ističu u Udruzi betinska gajeta.

– Brodogradnja u Betini nije prošlo vrijeme, usprkos suvremenim trendovima i novim standardima, drvena tradicijska brodogradnja i dalje živi u obrtničkim radionicama i škverovima, preko uspješnih majstora koji svoju kvalitetu izrade drvenih brodova svakodnevno potvrđuju. Drvena brodogradnja danas je više od obrta, ona je umjetnost i ljubav utkana u drvo koja se stoljećima prenosila od jedne generacije na drugu, čuvajući pri tome mukotrpno stečena iskustva i tajne zanata – kažu nam.

Čuvajući prošlost vrijednu i poučnu, sigurno ćemo dugoročno gledajući, možda i muzejskim očima vidjeti koliko je velika baština tradicijske drvene brodogradnje. A nju će sadašnji i budući posjetitelji otoka i Betine htjeti vidjeti. Zato je na koncu velika istina u stihovima koje možete pročitati u centru Betine:

“Od tri sina ča ih rodi mati, jedan težak a dva kalafati, zato judi istina je živa u Betini da i brukva pliva.”

Pomorac sam majko u modrome grobu

0
Foto: MarineTraffic

Istina je da se može živjeti od mora i na moru, pristojno se zaradi, ali isto tako je istina da se brod vrlo lako može pretvoriti u zatvor, a mornari u zatvorenike. Nažalost, te sudbine nisu pošteđeni ni hrvatski pomorci, piše Damir Cupać za Novi list.

Nema ništa gore nego gledati u tuđi novčanik. I što je taj novčanik deblji, to su zli jezici dulji. Ljubomorni ljudi nemaju nikakvu mjeru, a oni koji su vrlo često predmet ljubomore su pomorci. Koji krvavo zarađuju kruh tukući more. Nema onoga tko ne bi htio biti pomorac kada gleda što ti ljudi voze, u kakvim kućama žive, koliko im je nula na deviznim računima. Ali i naopak svijet zna da su te nule rezultat nevjerojatnih odricanja na koje je malo tko spreman. Ni na čiji novčanik ne treba biti zavidan, a pogotovo ne na novčanik pomoraca. Zarađivati kruh na moru i od mora mogu samo oni koji su spremni na najveća odricanja, na odvojenost od obitelji, na strah od morskih dubina, na borbe s neverama, na lutanja od luke do luke. Zvuči to romantično i nema djeteta u primorju koje ne želi biti pomorac, maknuti se od kraja, upoznavati svijet, prolaziti različite avanture. Dječja maštanja su jedno, a stvarni život drugo. Istina je da se može živjeti od mora i na moru, pristojno se zaradi, ali isto tako je istina da se brod vrlo lako može pretvoriti u zatvor, a mornari u zatvorenike. Nažalost, te sudbine nisu pošteđeni ni hrvatski pomorci.

Jer što reći na informaciju da posada broda »Mirjana K« već tri mjeseca nije dobila plaću i zarobljena je na sidrištu ispred grčke luke Pirej. Došlo je i do smjene pa su oni koji su otišli doma ostali bez dvije plaće. Teško je i zamisliti kako je tim ljudima koji su se otisnuli na more da bi prehranili svoje obitelji, teško je zamisliti kako se osjećaju ljudi koji će zagrliti najmilije koji su za njih strepjeli, a da im za odrađeni posao nije plaćeno. Naučili su ljudi u Hrvatskoj sve ove godine raditi bez plaće, ali jedno je kada te levate dok imaš barem čvrsto tlo pod nogama, a sasvim je drugo kada si izlevaćen od neljudi koji su u stanju izvarati one koji se bave jednim od najtežih poslova na svijetu. Posada koja je došla u smjenu na »Mirjanu K« tri mjeseca nije dobila plaću. Da stvar bude još gora, brod je proglašen napuštenim od strane brodara što je prijavljeno ITF-ovoj središnjici u Londonu. Ispoštovana je sva procedura koja bi trebala rezultirati time da osiguravatelj broda isplati četiri zaostale plaće posadi broda i opskrbi brod hranom, vodom i gorivom.

Ovo mi je najteži slučaj abandonmenta, a imao sam ih već nekoliko. Stvar je u tome što menadžer broda zavlači sve uključene strane i stalno daje obećanja koja ne ispunjava, pojasnio je ITF-ov inspektor Luka Simić koji već mjesecima radi na ovom slučaju kako bi se izborio za prava pomoraca. Sindikat pomoraca Hrvatske aktivno je uključen u cijeli slučaj, a s obzirom na to da je menadžer broda jedna domaća firma, o cijelom slučaju obaviješteno je i Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture. Simić je pojasnio da je osam članova posade, pet Hrvata, dva Albanca i jedan Crnogorac, na kraju snaga, ocijenivši da je menadžer broda podbacio na svim poljima. Kako to zaista izgleda, svjedoči član posade koji upozorava da svaki od njih ima svega četiri boce vode, hrane imaju do kraja tjedna, nemaju više mlijeka, voća, povrća, brašna. Imaju nešto mesa, tjestenine i jaja, ali i to je pri kraju. Eto, takav život je osmorici pomoraca omogućila riječka tvrtka Alveus Capital kojoj je na čelu Alan Klanac. Zvuči poznato, da to je upravo onaj mladi i perspektivni menadžer koji je od 2013. do 2017. godine bio predsjednik Uprave Jadrolinije. Drugim riječima, još jedan nadobudni talent koji se kitio menadžerskim perjem dok je vodio državnu kompaniju, a sigurna lovica je kapala za plaćetinu. Danas je Klanac čovjek koji se igra sudbinama i životima ljudi, a pravda se određenim problemima s tekućom likvidnošću uzrokovanim panedmijom, enormnim povećanjem cijene goriva, ratom u Ukrajini… Onda dalje navodi da njegova tvrtka čini sve da olakša situaciju pomorcima, a valja se zapitati znači li to da bi ljudi na brodu ostali bez one četiri boce vode po glavi da se Klanac ne trudi. Pomorac je teško zanimanje jer se kruh zarađuje nad plavim ambisom, ali strašniji od toga je onaj ambis u ljudima, ambis pohlepe. Pitanje je je li Klanac ikada slušao Atomsko sklonište i razumije li da je on kriv za onaj dio kada Sergio Blažić zapjeva: Pomorac sam, majko, u modrome grobu.

Damir Cupać

Luka Rijeka i Jadranska vrata u prvoj polovici godine zabilježile znatan porast prometa

0
Foto: G / BuR

Grupa Luka Rijeka objavila je Nerevidirano konsolidirano izvješće o poslovanju za prvih šest mjesci 2022. godine, prema kojem je zabilježen porast prometa i Luke Rijeka d.d. kao i Jadranskih vrata d.d., koja upravljaju kontejnerskim terminalom na Brajdici (AGCT).

Prema izvješću, ukupan je promet oba subjekta porastao za 18 %, od čega porast Luke Rijeka iznosi 15 %, a Jadranskih vrata, ako se gleda promet u TEU jedinicama, čak 31 %. To znači da su Jadranska vrata u prvih šest mjeseci 2022. prekrcala 195.678 TEU jedinica, u usporedbi s istim razdobljem 2021. godine, kada je prekrcano 148.958 TEU, javlja portal Brodovi u Rijeci.

Kod Luke Rijeka, u prvih šest mjeseci 2022. godine prekrcano je 1.418.716 tona, a u istom razdoblju prošle godine 1.232.131 tonu. Najveći postotak prometa otpada na rasuti teret, čiji je promet porastao za 5 %, dok veliki rast bilježi generalni teret, u usporedbi s prošlom godinom, čak 39 %.

Ako se prometu Jadranskih vrata pribroje kontejneri prekrcani od strane Luke Rijeka, moglo bi se dogoditi da se 2022. godina završi s prekrcanih i 450.000 TEU jedinica u Rijeci, ukoliko bi se isti trend nastavio. S druge strane AGCT u lovu je na 400.000 TEU jedinica prometa (prošla godina završena s 312.321 TEU), što također nije nedostižno, imajući u vidu polugodišnji promet ostvaren u ovoj godini.

Novi MSC-ov brod oborio sve rekorde: ‘MSC Tessa’ i službeno najveći kontejnerski brod na svijetu!

0
Foto: gCaptain / MSC Tessa, službeno najveći kontejnerski brod na svijetu

Kinesko brodogradilište Hudong Zhonghua pohvalilo se još jednim rekordom: početkom ovog mjeseca porinuli su novi najveći kontejnerski brod na svijetu, koji će oboriti prethodni rekord za 112 TEU!

Novi najveći kontejnerski brod na svijetu, kapaciteta 24.116 standardnih kontejnerskih jedinica od dvadeset stopa (TEU), nazvan je MSC Tessa. Porinut je 1. kolovoza u brodogradilištu Hudong Zhonghua na otoku Changxing u Šangaju, koje je dio kineskog državnog CSSC-a (China State Shipbuilding Corporation).

Kako i samo ime otkriva, ovaj kontejnerski brod se gradi za Mediterranean Shipping Company, trenutno najveću kompaniju za prijevoz kontejnera na svijetu. MSC Tessa sličnog je dizajna kao Evergreenov Ever Alot, koji je u lipnju isplovio iz istog brodogradilišta te oborio rekord postavši prvi kontejnerski brod kapaciteta većeg od 24.000 TEU. Ipak, kineski brodograditelji uspjeli su nadmašiti sami sebe i ‘ugurati’ još nekoliko slotova na novi MSC-ov brod, čime je MSC Tessa i službeno postala najveći kontejnerski brod na svijetu.

“Iako su glavne dimenzije nepromijenjene, naš dizajnerski tim optimizirao je nadgrađe, radarski jarbol i druge značajke sukladno karakteristikama operativnih ruta vlasnika broda”, kažu iz CSSC-a. Rezultat redizajna MSC Tesse je povećanje kapaciteta od 112 TEU u odnosu na Evergreenove brodove Ever Alot i Ever Apex, koji imaju kapacitet od 24.004 TEU. Ova dva broda isporučena su za podružnicu tajvanske kompanije Evergreen Marine Corporation u lipnju i srpnju.

MSC Tessa duga je 399,99 metara i široka 61,5 metara. Ova grdosija je jedna od četiri ultra-velika kontejnerska broda koji se trenutno grade za MSC u Hudong Zhonghua. Kineski brodograditelji nisu propustili istaknuti da je MSC Tessa gotovo 60 metara duža od najvećeg nosača zrakoplova. Površina palube ekvivalentna je površini četiri nogometna igrališta, a uvis će se moći slagati čak 25 kontejnera.

Dizajn uključuje nekoliko značajki koje navodno poboljšavaju energetsku učinkovitost broda: maleni pramčani bulb, propelere velikog promjera i vodove za uštedu energije. Opremljen je hibridnim scrubberom, a također je prvi brod izgrađen u ovom brodogradilištu koji će koristiti tzv. sustav zračnog podmazivanja trupa (Air Lubrication System), koji bi prema procjenama trebao smanjiti potrošnju goriva za tri do četiri posto. Implementirani su i drugi sustavi i inovacije dizajna, primjerice osovinskog generatora, kako bi se smanjila potrošnja goriva te da bi se brod uskladio s novim EEDI zahtjevima energetske učinkovitosti plovila.

Otkako je 2017. godine prvi put premašena granica od 20.000 TEU, posljednjih godina konstantno se obaraju rekordi veličine kontejnerskih brodova. Kontejnerski brodovi su se po pitanju kapaciteta od početka stoljeća više nego utrostručili.

Novi MSC Tessa bit će isporučen do kraja ove godine. Novogradnje koje gradi kinesko brodogradilište samo su dio MSC-ove goleme knjige narudžbi. Prema Alphalineru, MSC trenutno čeka izgradnju čak 114 brodova, ukupnog kapaciteta od približno 1,5 milijuna TEU. Riječ je o kapacitetu koji je ekvivalentan trećini trenutne flote, a dio novogradnji vjerojatno će zamijeniti starije brodove.

Otkako je početkom ove godine nadmašio Maersk i postao najveća kompanija za prijevoz kontejnera, MSC nastavlja graditi svoje vodstvo. Alphaliner izvještava da MSC drži 17 posto udjela na tržištu, s flotom od 690 brodova ​​ukupnog kapaciteta od 4,47 milijuna TEU.

Ostavili posadu bez hrane, vode i plaća. Stigao odgovor Alana Klanca: “Mi, kao brodar, činimo sve da olakšamo situaciju pomorcima”

0
Foto: MarineTraffic

Zalihe hrane i vode na brodu su kritično niske. Pitke vode nam je ostalo svega četiri boce po članu posade, a hrane imamo do kraja ovog tjedna, s tim da nemamo više mlijeka, voća, povrća, brašna. Imamo nešto mesa, tjestenine i jaja, ali i to je pri kraju, rekao je u telefonskom razgovoru za Novi list član posade broda »Mirjana K« (podaci poznati redakciji) koja već tri mjeseca nije primila plaću za svoj rad.

»Mirjana K« je trenutačno na sidrištu ispred grčke luke Pirej, posadu čine petorica hrvatskih državljana s riječkog i splitskog područja, dvojica Albanaca i jedan Crnogorac. Brod je, prema njihovim riječima, u tehnički lošem stanju, na palubi se gomila smeće koje nitko ne odvozi, a pomorci na njemu bez novca i dovoljnih zaliha hrane i vode. Riječ je o tegljaču koji plovi pod Panamskom zastavom, a menadžer broda je tvrtka Alveus Capital d.o.o. iz Rijeke, u kojoj je osoba ovlaštena za zastupanje Alan Klanac, nekadašnji predsjednik uprave Jadrolinije. Inače, osnivač Alveus Capitala je tvrtka Alveus d.o.o., čiji je jedini osnivač upravo Alan Klanac.

Podsjetimo, brod je, prema informacijama iz Sindikata pomoraca Hrvatske i Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF) u međuvremenu proglašen napuštenim od strane brodara, sukladno MLC konvenciji (Konvencija o radu pomoraca), o čemu su obaviješteni središnjica ITF-a u Londonu, IMO (Međunarodna pomorska organizacija) i ILO (Međunarodna organizacija rada). Prema MLC konvenciji, P&I klub osiguravatelja broda trebao bi isplatiti zaostale plaće pomorcima te platiti troškove njihovog povratka kućama, što bi se trebalo dogoditi krajem ovog tjedna.

Točno toliko, prema riječima jednog od časnika, potrajat će i zalihe tehničke vode, za tuširanje, pranje posuđa i rublja i ispiranje wc-a.

Neispunjena obećanja

– Iz P&I kluba dobili smo informaciju kako će nam poslati hranu, vodu i ostale potrepštine. Zasad smo svi zdravi, iako je jedan član posade bio doživio moždani udar, nakon čega je prebačen u bolnicu i kasnije kući, u Hrvatsku. Nervozni smo, nisu nam isplaćene plaće za svibanj, lipanj i srpanj, ne znamo kad ćemo kući.
U cijeloj priči najgore je ponašanje brodskog menadžmenta. Gospodin Klanac nam već mjesecima obećava da će sve biti riješeno, najčešće ne osobno, nego preko trećih osoba. Govorio nam je da ima kupca za brod, pa da ćemo biti isplaćeni kada se brod proda, te da trebamo brod dovesti do Sueza, gdje će ga preuzeti posada novog vlasnika iz Indije. Kontaktirali smo potencijalnog kupca, koji nam je rekao da takav dogovor ne postoji, jer on nema posadu, nego da brod treba dovesti do Indije. Ukratko, cijelo vrijeme nam laže i obećava, a ništa od tih obećanja nije ispunjeno. U međuvremenu je od nas zatraženo i da umanjimo svoja potraživanja, što ne dolazi u obzir, kazao je ogorčeni pomorac.

Foto: Novi list

Da će posada ipak biti isplaćena od strane osiguravatelja broda te vraćena kućama, potvrdio je Luka Simić, inspektor ITF-a iz Rijeke koji vodi cijeli slučaj.

– P&I klub je pokrenuo i proceduru za dostavu hrane pomorcima na brod, a nadam se da će se oni krajem ovog tjedna iskrcati i nakon toga vratiti kućama. Osiguravatelji su zatražili od agenta da se brod premjesti sa sidra na vez u luci te da se pomorci repatriraju. Radimo na tome da lučke vlasti u Pireju dopuste iskrcaj kompletne posade, te da nadzor nad brodom koji je zaustavljen u luci, zbog nagomilanih dugova, preuzme neka od tamošnjih tvrtki. Pomorcima će zaostale plaće također isplatiti osiguravatelji koji su to dužni učiniti, prema MLC konvenciji, kaže Simić, ističući kako mu je, kao ITF inspektoru, ovo najsloženiji slučaj napuštanja broda od strane brodara, u prvom redu zbog nesuradnje i odugovlačenja menadžmenta broda.

– Imao sam slučaj kada posada nije bila plaćena sedam mjeseci, ali smo ga riješili za manje od mjesec dana. U ovom slučaju menadžment broda je do jučer zavlačio i otezao postupak. Gospodin Klanac je u telefonskim razgovorima i e-mail prepisci obećavao da će problem biti riješen, da ima kupca za brod, ali ništa se nije promijenilo. Tvrtka koju on zastupa vodila je kompletan menadžement broda, operativni i tehnički. Na kraju su osiguravatelji odlučili isplatiti posadu i platiti njihovu repatrijaciju. Reagirale su čak i panamske vlasti, a u slučaj se uključio i grčki Sindikat pomoraca. Posada je, inače, ukrcana preko Kvarner Crewing Services, riječke agencije za posredovanje u zapošljavanju pomoraca koja s nama sve ovo vrijeme maksimalno i vrlo aktivno surađuje kako bi pomorci bili isplaćeni i vratili se kućama, kaže Simić.

Članovima posade »Mirjane K« koji su se s broda iskrcali prije nešto više od dva mjeseca brodar je također ostao dužan dvije mjesečne plaće koje su im, prije nekoliko dana, isplaćene od P&I kluba osiguravatelja broda.

Goran Živković iz Kvarner Crewing Servicesa kaže kako će osiguravatelji novac za isplatu plaća pomorcima uplatiti najvjerojatnije tijekom današnjeg dana ili sutra.

– P&I klub je već isplatio novac za plaće prethodnoj posadi kojoj je kompanija također ostala dužna, a plaća im je isplaćena preko naše tvrtke. Tako će biti i sa sadašnjom posadom. Brod je zaustavljen u Grčkoj zbog dugova, a mi, zajedno s ITF-om, Sindikatom pomoraca i osiguravateljima poduzimamo sve što možemo da se ljudi sigurno vrate svojim obiteljima i da im se isplate zaostale plaće. Posada će sigurno biti isplaćena. Gospodin Klanac je vodio poslovanje broda, a s njim i s tvrtkama povezanim s njim sigurno više nećemo surađivati, rekao je Živković.

Odgovor menadžmenta

Upit o slučaju Novi list poslao je i Klancu. Zanimalo nas je tko je stvarni vlasnik broda, odnosno je li to on, zbog čega pomorcima nisu isplaćene plaće, kada će biti isplaćene te je li točno da je tražio od pomoraca na brodu »Mirjana K« da umanje svoja potraživanja. Pitali su ga i zbog čega je odugovlačio s postupkom naplate potraživanja pomoraca duže od dva mjeseca, te imaju li njegove tvrtke u menadžmentu još brodova i jesu li na njima isplaćene sve plaće posadama. Odgovor prenosimo u cijelosti.

Trgovačko društvo Alveus Capital d.o.o. iz Rijeke kao brodar (upravitelj) tegljača »Mirjana K«, zadnjih mjeseci ima određene probleme s tekućom likvidnosti. Isti su uzrokovani posljedicama COVID-pandemije, enormnim povećanjem cijena goriva, ratom u Ukrajini, a što je sve direktno i indirektno zadnjih mjeseci utjecalo i na tržište potražnje za uslugama tegljenja. Zbog nemogućnosti da na vrijeme platimo fakture prema posredniku za zapošljavanje pomoraca, tj. njihovom poslodavcu došlo je do kašnjenja u isplatama njihovih plaća. S protekom određenih rokova u kašnjenju isplata stvorili su se s druge strane uvjeti da se plaće isplate iz osiguranja broda temeljem MLC konvencije, a što je nedavno i učinjeno te je dio pomoraca u potpunosti namiren.

– Sve plaće koje su plaćene su isplaćene sukladno platnim listama i ugovorima koje pomorci imaju sa svojim poslodavcem i mi kao brodar nikada nismo tražili smanjenje istih. Bitno je navesti i činjenicu da dinamikom isplata u ovom trenutku ne upravlja više brodar, već osiguranje. Mi, kao brodar, činimo sve da olakšamo situaciju pomorcima, ubrzamo preostale isplate plaća, te vršimo svakodnevnu komunikaciju s brodom i lučkim agentom. U ovom trenutku vrši se redovna nabavka novih zaliha hrane nakon što su zadnje osigurane pred petnaestak dana. Povrh ovoga, želimo osigurati da se brod što prije prebaci sa sidrišta u luku, a što će stvoriti uvjete da se posada s broda i iskrca. Važno je u tom smislu navesti da su svi pomorci koji su sada na brodu ukrcani pred manje od tri mjeseca, a što je standardno ugovorno razdoblje. Za kraj, nadamo se skorom završetku ove situacije te se u tom smislu zahvaljujemo ITF predstavništvu za Hrvatsku, posebice gospodinu Luki Šimiću koji je nesebično pomogao i još uvijek pomaže na rješavanju zaostalih isplata – odgovorio je na upit Novog lista Klanac, ne navodeći koji su još brodovi u menadžmentu njegove tvrtke te jesu li svima isplaćene plaće.

– Nažalost, imamo već puno iskustva sa sličnim slučajevima u kojima su naši, nazovi brodari i menadžeri brodova ostavljali pomorce na cjedilu i bez isplaćenih plaća, komentirao je slučaj Neven Melvan, glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske.

– Sjetimo se samo broda »Ane« i Spliske plovidbe i niza sličnih slučajeva koji su mahom bili lakše rješivi od ovog, jer su brodovi bili u hrvatskom teritorijalnom moru. Za nas u Sindikatu pomoraca i ITF-u veliku razliku čini ako je menadžer ili vlasnik kooperativan ili ne, a u ovom slučaju se s menadžmentom natežemo već gotovo tri mjeseca. Prednost je MLC konvencija koja obavezuje osiguravatelje da isplate pomorce i plati njihov povratak kućama. Riječ je o brodarima koji to zapravo nisu, nego se usputno okušavaju u toj zahtjevnoj branši pa ili ne znaju raditi svoj posao ili pokušavaju nabrzinu zgrnuti velik novac, što u pomorstvu nije moguće. U pravilu, riječ je o ljudima koji su zalutali u pomorsku industriju.


Marinko Glavan / Novi list