Dakle, počelo je u siječnju 2020. godine kad su me obavijestili da me planiraju negdje tijekom ožujka za brod Sloman Hera, na kome sam zadnje bio 2014. godine. Da bi se u veljači ponovo javili kako bi oni mene htjeli, zapravo, na brodu Sloman Themis, na kome nisam bio u životu, negdje oko polovice travnja. Eh, a onda se dogodio COVID 19 pa je svaki glas iz Bremena, od kadrovske službe, prema meni zamro. No, kako su počela popuštanja mjera prevencija širenja zaraze, tako je kadrovska opet, kao malo, živnula i počelo se pokušavati organizirati smjene posada. Što je pak rezultiralo time da su mi početkom svibnja javili da bi oni mene, ipak, na brod Sloman Hestia. Ni na njemu nisam nikada prije bio. To mi se, iskreno, od svega dotad ponuđenog najmanje dopadalo jer se brod kreće po dalekom istoku, što nije meni najomiljenije područje. No, ima i manje omiljenih pa je moglo biti i gore. I taman sam se, gotovo, pomirio s dugim letom i odlaskom na neomiljeni daleki istok kad su mi 11og svibnja javili, bez ikakvih objašnjenja, da bih 13og trebao putovati, ipak, na Sloman Themis. A on je bio na putu za francuski porat Le Havre, što je momentalno zazvučalo nekako predivno, u usporedbi s dalekim istokom, naravno.

Inače, COVID 19 ili 20, nije mi se odlazilo na brod još, jer upravo zbog spomenute devetnaestice sam se tako odlično ulijenio doma tijekom dopusta od punih pet mjeseci. No, rekli bi neki, ili mnogi maritimi, koji su kao i ja ostali doma duže, da se ne žalim nego budem sretan što sam se uopće uspio ukrcati.

Ne zbog njih, jer inače nisam taj tip pa se niti ne žalim, nego me evo (ne)strpljivo čekam u predvorju, nazovi hotela (za maritime), prijevoz do broda, u gradu Le Havre. I razmišljam si, onako sam sa sobom, jadni li su ti maritimi što u tom i takvom hotelu moraju odsjesti. Ako im je vjerovati, prijevoz će doći za manje od sat i pol.

Dobro, danas je već 14i svibanj i ja, evidentno, jesam krenuo prema brodu jučer, 13og i to autom do zagrebačke zračne luke, nazvane po prvom hrvatskom predsjedniku, poštujući sve mjere spriječavanja širenja zaraze već spomenutom devetnaesticom. Moram priznati da je i zračna luka odlično organizirana, mjere opreza i spriječavanja su na snazi. Čak i u autobusu od terminala do zrakoplova su na podu označena stajaća mjesta. Međutim, jednom kad se uđe u sam zrakoplov, tu prestaje sva pamet i logika jer od socijalne distanciranosti ne ostaju niti malo s a kamoli d. Možda ne bi bilo zgore spomenuti da je situacija pri izlaženju iz zrakoplova još i mnogo gora. No, i to je prošlo. Sletjeli smo na frankfurtsku zračnu luku.

Pošto sam sljedeći let, za Pariz, imao tek sutra u jutro, kompanija mi je rezervirala smještaj u jednom od hotela u tranzitnoj zoni, s nemogućnošću napuštanja dotične zone i samo s ručnom prtljagom. Nije to ni tako loše, zapravo, sat i pol letenja pa noć u hotelu. A ne kad te uhvati deset, dvanaest pa i četrnaest sati u avionu u komadu, a hotela nigdje na vidiku. Recimo, avion se zaustavi negdje na pola puta iz Evrope do Južne Amerike, odmoriš u hotelu, ili barem motelu, i nastaviš put naspavan i odmoran. Eh, što bi bilo kad bi bilo.

Pa je i to prošlo. Da bi u sljedećem avionu bila gotovo identična situacija.

Ali, i to je prošlo. Osim ako nije nešto drugo tek počelo.

U Parizu me dočekao šofer agencije s kombijem kojim me prevezao do tog već spomenutog, nazovi, hotela.

A u međuvremenu je prošlo skoro pola sata pa mi je ostao samo jedan za čekanje. Ako im je za vjerovati.

Stare navike kao i urođene osobine se teško mijenjaju. Meni su nepovjerenje i cinizam prije svega urođeni, a vremenom su postale i navike. A kažu oni koji, vjeruju da, se razumiju kako stare navike, osim što se teško mijenjaju, još teže umiru. Dakle, em se teško mijenjaju, em teško umiru. Pa vi vidite kako ćete ubuduće. Ne pokušavam ih prikazati kao osobito bitne kvalitete, iako tvrdim da jesu, već samo naglašavam činjenice. No, kažu Englezi „better worry than sorry“ tj. „bolje brinuti nego žaliti“. Nisam, doduše, jako brinuo jer sam znao da mi brod neće uteći. Naročito što sam mijenjao čovjeka koji je bio na brodu skoro pet i pol mjeseci i bio je prilično odlučan se iskrcati. Bila je to više nelagoda pri sjedenju u predvorju hotela u kojem ama baš ništa nije djelovalo čisto. Moguće sam postao lagano paranoičan zbog čitavog korona cirkusa jer smo barem mi maritimi vični čekanju, bilo to doma, na brodu, u zračnoj luci, hotelu, i da ne nabrajam dalje.

Ipak, ovaj puta sam bio ugodno iznenađen. Naime, vozač se pojavio čak nekoliko minuta prije očekivanog vremena. Na brzinu sam saznao da je Gruzijac i da radi za dotičnu agenciju već osam godina. Ostatak vremena je uglavnom on pričao i postavljao pitanja ili mi nešto objašnjavao, vjerovatno ni ne očekujući odgovore. Takav barem je meni dojam ostavljao. Unatoč tome, uredno sam klimao glavom i ispuštao poluartikulirane prigušene zvukove kroz masku navučenu preko nosa i ustiju.

Nakon osam godina što sam se vrtio na četiri broda blizanca, nosivosti cca. 16500 tona, susret s brodom nosivosti 34500 bio je lagani šok. Iako sam ranijih godina navigal kao Čif i Barba na većim brodovima, nekako sam se naviknuo na te „male kineze“. Ipak, najveći šok je bila moja kabina jer čak i na znatno većim brodovima na kojima sam navigal, mahom građenima u Hrvatskoj, nije postojao ovoliki komoditet. Uključujući kancelariju iz koje se ulazi u dnevnu pa dalje u spavaću „sobu“, s francuskim ležajem, i kupaonicu, na raspolaganju mi je nekakvih četrdesetak kvadrata životnog prostora. Može li biti previše, pitam se već danima, a na brodu sam već petnaest dana. Ma, naravno da, može itekako i, na neki način, mi nedostaje skučenost i intima kabine s „malih kineza“, gdje je sve zgurano u pola manje prostora. Tako da sam prvih desetak dana osjećao jednu vrlo jasnu i izraženu grižnju savjesti, osjećao sam kao da ukrcajem na veći brod na određeni način izdajem „male kineze“, ma kako smiješno vama to zvučalo. Stoga ponavljam, po ne znam koji put, kako svaki istinski maritimo zna da brodovi imaju svoju dušu. A oni koji to ne znaju ili negiraju, vjerujte mi, nisu istinski maritimi.

Kapetan Aron Baretić – ABe

Rijeka, 03. II. 2021.