Još od samih početaka, od svojih prvih koraka na planetu zvanome Zemlja, čovjek ima potrebu za druženjem, bilo iz golih egzistencijalnih, bilo iz emocionalnih razloga. I tako je prema mnogima prva zajednica na ovome svijetu bila obitelj, a ona nije samo zajednica, obitelj je neizostavna ljudska težnja i svatko, barem jednom u životu, poželi imati i svoju, novu obitelj. Razvijaju se, paralelno, i zajednice lovaca, pa se obitelji povezuju kroz pitanje opstanka, da bi u jednom trenutku došlo i do prvoga rivalstva, što će kasnije dovesti do osnivanja ratnih zajednica, odnosno prvih borbenih skupina. S razvojem ljudske vrste rastu i zajednice koje su se, uz obitelj i borbene skupine, održale od samoga početka do danas, a to su vjerske zajednice, pa se stoga može reći da su prve zajednice ljudi bile fokusirane prvenstveno na ljubav spram ljudskoga roda i viših, duhovnih sila, i to sve dok jedan dio čovječanstva nije osjetio da je nadmoćan ili da je podređen, dakle ne zna se tko je na koga prvi digao ruku. I tako je krenula čitava povijest sukoba u ljudskoj prošlosti koji su se pretočili u sadašnjost, pa smo i sami svjedoci neprestanih nemilih događaja i političkih oružanih sukoba u svrhu dominacije.

Negdje, u tom metežu, razvile su se i zajednice sa zdravom kompeticijom, velikom radoznalošću i neustrašivim duhom, a to su bile prve brodske posade koje su se otisnule na pučinu da bi dokazale suprotno od onoga što puk misli – da na kraju plavetnila nije bezdan i da postoje neka druga kopna. I tako su krenule pomorske ekspedicije, najprije uz obale, u vrijeme stare ere, te je čovjeku bilo potrebno gotovo dvije tisuće godina da se otisne dalje na nepregledni ocean. Zašto? Zato što je brod jedno izuzetno složeno prometno sredstvo koje se kroz stoljeća napornoga rada i usvajanja novih znanja dovelo gotovo do savršenstva, a isto to se nastoji postići i sa grupama koje su prešutni kotačići vrelih staza globalizacije – brodskim posadama.

Što je, zapravo, grupa? Sam pojam uopće nema nekog konkretnog izvora, smatra se da se pojavio u Francuskoj ili u Italiji, a ne zna se točno ni kada je konstruiran. Pomalo čudno, neobično i začuđujuće za ono što je danas stvaratelj vrijednosti i davatelj normi vladanja, a to su upravo grupe. Razlikuju se slučajne i organizirane, a sama smisao formiranja grupe jest sakupljanje ljudi kako bi stvorili jednu cjelinu. I tako se ljudi okupljaju oko istih ciljeva, te se slažu poput mozaika da bi u konačnici dali nekakav produkt. Grupe je važno razlikovati od gomila i masa. Gomila je skup ljudi bez cilja i bez povezanosti, a masa je određeni broj osoba koje zbirno gledano nemaju odlike zajednice. Grupe su skupine koje se trajno ili na neko određeno razdoblje okupljaju kako bi vođeni istim idealom, poštujući iste norme i komunicirajući među sobom došli do zajedničkoga cilja. Upravo taj zajednički cilj kod posada jest završetak pomorskog poduhvata, odnosno dospijeće u odredišnu luku sa minimalnom razinom stresa i maksimalnom efikasnošću i broda i posade.

Stručnjaci tvrde da su najefikasnije grupe koje broje od tri do dvanaest članova, odnosno male grupe. Još su efikasnije kada je prisutna prostorna, vremenska i duhovna povezanost. Upravo takve grupe jesu posade modernih brodova, sve, mahom male grupe, odnosno brojčano ispod dvadeset ljudi, prostorno vezani, a bolje reći ograničeni, vremenski određeni i uvjetovani, te dijelom duhovno povezani, osim ako se uzme u obzir duhovni aspekt želje za ostvarivanjem materijalnog, onda se može govoriti o apsolutnoj povezanosti članova posade u teoretskom kontekstu. Kakva je posada grupa? Posada je umjetna i dobrovoljna grupa. Dakle svi članovi ili većina nemaju poveznica iz osobne prošlosti, te svojom voljom dolaze na brod u svrhu ostvarivanja radnoga odnosa. Pošto je za takav radni odnos potrebna određena izobrazba, posade su profesionalne grupe koje su orijentirane ka izvršenju zadataka od strane drugih, hijerarhijski više pozicioniranih dionika pomorstva. U tako malim grupama kao što su posade, koje su prostorno i vremenski definirane, važan je model grupe, odnosno odgovor na ključno pitanje, a to je pitanje vođe grupe čije će ponašanje značajno utjecati na dinamiku grupe, odnosno na sve ono što se među posadom događa.

U posadi, kao i u svim drugim grupama, događaju se određene interakcije, samo što su one na brodu izraženije jer se nema, figurativno rečeno, kamo pobjeći. Dakle, posada će se razvijati kao kolektiv u tri faze:

1. FAZA ORIJENTACIJE – upoznavanje, stvaranje slika i predodžbi o kolegama, te uspostavljanje prvotnih emocionalnih odnosa kroz razmjenu iskustava i mišljenja.
2. FAZA BORBE – sukobi mišljenja, podsvjesne i svjesne simpatije, napetosti te rivaliteti, nastaju podgrupe, a razvijaju se i latentni te otvoreni sukobi
3. FAZA DOZRIJEVANJA – članovi posade postaju samokritični, smanjuju se napetosti, emocije se pročišćuju, učvršćuje se povezanost i uspostavlja se povjerenje.

Sukladno specifičnosti ove profesionalne grupe s članovima koji se nerijetko vide prvi put u životu, važno je promatrati posadu kao grupu koja sve nedoumice mora prevladati u izuzetno kratkom roku kako bi postala funkcionalna čim prije. Pošto su međuljudski odnosi na brodu svojevrstan ključ uspjeha, pomorstvo radi i već je napravilo dosta na standardizaciji obrazaca ponašanja na brodu, a posebno je stavljen naglasak na toleranciju, no i na odgovornost koju nosi sloboda. Tako su se pomorci isklesali u građane svijeta još davno prije no što je čovjek uvidio pojam univerzalnosti, pa se može slobodno reći da su pomorci po pitanju shvaćanja postojanja ispred onih koji žive, takoreći, uobičajenim životima.

Zahvaljujući takvim razmišljanjima i učenjima, posada je grupa koja najbrže na planeti Zemlji teži za zajedništvom, najbrže efektivno spaja do trenutka prvoga susreta nepoznate članove, grupa koja ima najbolju stalnu komunikaciju, te grupa u kojoj se automatski znaju statusi i uloge. Obično se ljudi na kopnu zapošljavaju na probni rok od četrnaest do trideset dana, a na brodu probnoga roka nema. Sve se odvija trenutno i veliku ulogu igra task structure. Ta podjela zadataka i vršenje vodstva pada na pleća čovjeka koji je na vrhu piramide u brodskoj hijerarhiji, a to je Zapovjednik broda.

Upravo Zapovjednik broda mora raditi na grupnoj psihologiji, odnosno konstantno inzistirati na:

1. Prihvaćanju svakoga člana posade i stvaranje osjećaja sigurnosti
2. Stvaranju međusobnoga povjerenja
3. Razvoju sudjelovanja
4. Podjeli odgovornosti
5. Samoregulaciji grupe.

Posada će biti sto posto funkcionalna tek kada zadovolji sve od prethodno nabrojanih pet preduvjeta, odnosno kada posada prihvati pojedinca i pojedinac posadu, kada se razvije načelo vjere u profesijsku ispravnost drugoga, kada su svi članovi posade informirani i uključeni u zbivanja na brodu, kada se svatko osjeća odgovornim i kada grupa može funkcionirati i bez vođe, svojim znanjem i vlastitom spregom. Takve jake grupe, poput posada koje su se s tim načelima pojavile već u jedanaestom stoljeću, na kopnu se razvijaju tek osam do devet stoljeća kasnije. Naravno, uvijek je bilo odstupanja od pravila, neočekivanih događaja i sukoba s teškim posljedicama, no takve situacije nastoje se prevladati pravom spoznajom moći i autoriteta. Kada je riječ o tim odnosima, možemo ponajprije promatrati Zapovjednika broda i njegovo ophođenje prema svim ostalim članovima brodske posade. Tako dolazimo i do upoznavanja dva tipa rukovođenja posadom, autoritarno i demokratsko, a danas je to u većini slučajeva kombinacija i jednoga i drugoga.

Autoritarno rukovođenje posadom svodi se na to da Zapovjednik broda sve odluke donosi sam, te mu je najvažnije ostvarenje cilja, a mišljenje posade mu je manje bitno. U ovakvom načinu rukovođenja, Zapovjednik vrši strogu kontrolu i daje kritike, te, ukoliko izgubi pojam o postojanju drugoga kao živoga bića, može ugroziti slobodu, ali i život člana posade. S druge, pak, strane, imamo demokratsko rukovođenje u kojemu se ravnopravno odlučuje, iznose se mišljenja i postižu se dogovori, te vlada pravo većine. Sukladno visokom stupnju zahtijevanja profesionalnosti, za posadu je ključno da s vremena na vrijeme rukovođenje bude autoritarno kako se ne bi narušila dinamika pomorskoga poduhvata, a za funkcioniranje kolektiva, demokracija igra veliku ulogu, naravno, u nekim manje bitnim odlukama, ali također od značajne važnosti zbog duha zajednice. Ako se sve prethodno poklopi, grupa, odnosno posada, postaje efikasna i bez problema odrađuje sve planirane zadatke.

Zaključno, brodske posade su na oko različite grupe, no u suštini su potpuno iste, imaju jednak cilj i standardizirane matrice djelovanja, što omogućuje mijenjanje članova posade, odnosno preslagivanje iz jedne grupe u drugu, i obrnuto. Ono što valja naglasiti jest da će latentnih i otvorenih sukoba uvijek biti jer su oni dio čovjeka, nasljeđe iz daleke prošlosti i relikt nasilja kojega smo svjedoci. Zanimljivo je i da su ljudi naviknuti na podložnost kao oblik ponašanja čak i onda kada ne trebaju, pa su brodske posade jedne od rijetkih grupa koje još uvijek umiju stisnuti zube i pružiti otpor sustavu, pa makar i bezuspješno.

Civilizacija svijeta neumorno korača, odnosno lagano putuje preko kotačića globalizacije do svoga konačnoga cilja – umrežavanja svih i svega, u vrhu pojednostavljenja i kontrole, no čovjek kao da je zaboravio da je sva njegova svrhovitost upravo u borbi za nemogućim, da je on na ovome svijetu malobrojna, ali tako jaka vrsta koja vlada planetom, htjeli mi to sebi i drugima priznati ili ne. Čovjek je iz svoje vladavine izvukao i ono najbolje i ono najgore, od gotovo maksimuma destrukcije do maksimuma konstrukcije s obzirom na spoznaje u trenutnom vremenu. Primjer posada već se primjenjuje na karti Amerike i Europe, a Ameriku su upravo posade prve i naselile, takoreći. Ide se prema profesionalizaciji izbrušenoj do savršenstva, a to se može zahvaliti sustavu zvanom kapitalizam gdje novac za život dobivaju samo najbolji. Žalosno jest da čovjek još uvijek nije shvatio, ne ono što mu se sprema, već što sam sebi priprema i postavlja se pitanje do koje je mjere spreman otići radi osobne zadovoljštine koju je poistovjetio s ugodnošću života umjesto sa umjetnošću življenja.

I tako će brodske posade još neko vrijeme ostati uistinu prave male slike planeta, do trenutka kada će iščeznuti zahvaljujući autonomiji, a sve do tog povijesnog spektakla brodovi će ostati hramovi tolerancije, prihvaćanja i univerzalnosti satkanoj kroz tisućljetna znanja i želji za viđenjem onoga što običan puk na kopnu i ne vidi, a to nije samo ocean, njegovi valovi, buka oluje i tišina mirne pučine, već nešto puno dublje, veće i teže – žrtva za bolje sutra svih, a ne samo samoga sebe.

Nedavno sam u jednom tekstu pronašla dijalog iz Wagnerove opere Parsifal koji ide ovako:

„Parsifal: Tek se malo pomaknem, a već se čini kako sam predaleko otišao.

Gurnemanz: Vidiš, sine, tu se vrijeme pretvara u prostor. „

Razmišljam o vremenu i prostoru dok čekam jedan novi početak rascjepkanosti vremena. Uljuljuškana u cjelinu, koja je utješna i topla, mir razbijam razmišljanjima o novom razdvajanju koje je pred nama. Neizvjesnije nego ijedno prije njega. Zagledana u to pred nama, vrijeme se rasteže, dok se prostor sužava. Moj prostor, moje vrijeme. Kod njega je drugačije. Njegov prostor se rasteže, on ga pustolovno osvaja. Odlazeći na svoje novo putovanje, moj suprug zaustavlja vrijeme, a rasteže prostor, dok ja radim upravo suprotno. No, u prostoru svi su smjerovi ravnopravni, dok vrijeme gradira svoj smjer od prošlosti prema budućnosti.

Kada razmišljam o prošlosti, čini mi se da je budućnost daleko. Kada razmišljam o budućnosti, prošlost mi ispada iz ruku. Postoji li u toj jednoj, ali iscjepkanoj stvarnosti kakvo zajedničko sidrište, nekakva pozicija na kojoj oboje zaboravljamo na nepovjerenje prema sadašnjosti (društvu/okolnostima/slabostima) i njegovim vrijednostima koje se neumitno iskrivljuju i živimo (neopterećeno) trenutak? Sadašnjost slijedi naloge rukovođenja. Slijedi neupitnu odanost, svrsishodan posluh. Drugačije nije moguće. Idealistička žrtva javlja se podjednako i kod onih koji odlaze i kod onih koji čekaju. Pitam se samo da li je rezultat praznina. Zapravo, nadam se da nije.

Mnogi pomorci koje poznajemo odustaju od pomoračke profesije, fizički i emotivno iscrpljeni od uvjeta navigacije koje je nametnuo novi svijet uslijed Covid pandemije. Odlučuju se za manje voljene, manje privlačne, manje plaćene poslove, neki čak i na potpunu izolaciju na kakvo nedostupno mjesto gdje se nadaju živjeti od izvorske vode i plodova zemlje koja ih okružuje, sasvim odbacujući mogućnost da ponovno otplove bilo kuda, u strahu za sebe, a onda i za svoju obitelj. Strah ih je paralizirao (ili ih je oslobodio). Nemogućnost dohvaćanja (lažno poimane) sigurnosti iz prošlosti, koja se čini nevjerojatno daleka, sasvim je iščezla. Ostala je neizvjesnost pretrpana činjenicama koje ne razumijemo ili ne možemo prihvatiti. Misaoni nastavak plovidbe simbolički je iščeznuo u plavetnilu vode. Izgubio mu se smisao, izgubila mu se svrha, ostala je nužnost očuvanja tijela i uma u nečemu što prepoznajemo kao borba za opstanak. Odričući se zanimanja za koje su školovani, zanimanja koje vole, paradoksalno se odriču sebe dok se istovremeno bore da se očuvaju, vjerujući kako će novi svijet donijeti zadovoljštinu i mir. Budućnost će nam svima reći točno gdje smo pogriješili. Sakriti se u zaštićenost luke utješna je misao, nudi idealistički san o povratku u sigurnosnu nutrinu, gdje nema ničega osim utjehe. Uvijek je nužno, makar na kratko. Ali prostor se širi, vrijeme teče, život se ne zaustavlja, vrti se u krug.

Zavidim nekada na toj utješnoj slici, slici u kojoj se čini da opasnosti i strahova nema, da su jednostavno iščeznuli. Ali onda se sjetim da je sve prolazno i da je nemoguće sakriti se od života. Nemoguće je uteći svijetu. I kako je nemoguće uteći, tako je nemoguće i ne vidjeti. A nekada ono što oko sebe vidimo teško je podnijeti, posebno ako pravila ne vrijede za svakoga isto, a sadašnjost nas (kao i prošlost) uči upravo tome. U vremenu pandemije slijepa volja zavodi više nego išta, dok se suosjećanje gubi poput pamćenja. Odlazak je postao trauma koju nikako da zaliječimo. Kao da smo probodeni (svi, ne samo pomorci, već čitave njihove obitelji) nevidljivim kopljem koje se zabilo i dalje se klati kamo god da krenemo. Možda nam ga netko i izvadi kada u ovim novim okolnostima ponovno (optimistično) krenemo na novu plovidbu, ali rana ostaje. Bojazan za sigurnost, zdravlje, dobrobit, budućnost, ostaje kao otvorena rana, zazivajući lijek, tražeći oporavak.

Čini mi se da Parsifal, koji odolijeva zavođenju i pobjeđuje upravo suosjećanjem, nudi odgovor koji je nužan. Suosjećanje, spajanje svih naših svjetova u jedan u kojem brinemo jedni za druge, neovisno o pojedinačnim izborima. Riječju, mišlju, djelom. Navigacija i rastanci predstavljaju izazov, no (možda) ako odgovorimo na njih najjednostavnijim rješenjem, suosjećanjem i ljudskom nježnošću, ona postanu prihvatljiva.  

Enna Kovač